Prčimt'isa, tribalo je vrimena da se povratim od plemenskog života u Blizikućama. Uronio sam kao pojedinac, izronio posle pet dana kao pripadnik, tako nekako. Iako sada na pristojnoj udaljenosti od 550 kilometara i stotinu brda-šuma-dolina, još čujem sve te glasove!
Sandra Zlotrg, gošća Mobilne književne radionice u Blizikućama, profesorica je bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Lektorica, predavačica BHS jezika kao drugog/stranog, izvršna direktorica Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti. Zagovaračica rodno osjetljivog jezika.
Kad govore ili pišu o plaču, svi spominju samo oči, nitko nos. Pustiti suze da izviru, klize i kaplju koliko im se god i kamo hoće, to je dobro. Bude čak i ugodno osjećati ih kako se hlade putujući prema vječnom ponoru ispod obraza; možeš ih i brojati: koliko ih se odvažilo na taj zadnji skok, a koliko ih je odustalo i osušilo se od straha nad bezdanom...
"Vidiš da glumi", rekao bi Tata svaki put kad bi zajedno gledali televiziju, a neka glumica plakala na ekranu. "Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči".
Sunce je bilo nisko, probijalo se između betonskih kostura dva nebodera zauvijek prekinuta u izgradnji i tjeralo je da skrene pogled. Škiljila je kroz trepavice, ali nije pomagalo, snažni bljesak sunčevih zraka tjerao joj je suze. Da ne zaplače podigla je prozorsko staklo. Zatamnjeno staklo podiglo se uz tiho zujanje i sad joj se pred očima, ispred scene ljudi na pijesku, pojavio vlastiti odraz. Brada joj se tresla, oči su joj bile crvene i razrogačene, bila je samo nekoliko trenutaka odvojena od histerije. Da zaustavi suze počela je duboko disati.
6 minuta jednog filma.
Bez dijaloga, sve je snimljeno u jednom kadru.
Glumica slikana iz profila, u krupnom planu.
Posmatra neodređeno kroz prozor kola.
Vidi se da je uznemirena, počinje plakati.
Kišne kapi na staklu.
Čuju se glasovi ljudi koji prolaze ulicom, i poneki udaljen povik.
Čuje se pomalo hipnotična jevrejska pjesma...
Pisci piju.
To je kliše. I to je istina.
Književna kolonija kao mjesto okupljanja i suživljenja ljudi istih interesa (ovdje književnih) prije svega je prilika za izmještanje iz uobičajenog (poznatog, istraženog) prostora i odlazak na novo mjesto. A novo mjesto – već i stoga jer je novo – je po definiciji avantura otkrivanja nečeg neviđenog i nepoznatog. Tako sam već u startu upao u mali i slatki paradoks: iz Zadra sam stigao u novo i nepoznato mjesto, državu u kojoj nikad nisam bio, među ljude koje nisam poznavao, u jezik koji sam vrlo rijetko čuo – samo da bih otkrio da je sve to novo u stvari vrlo vrlo domaće.
Pisci iz regiona ponovo će se okupiti u Crnoj Gori na Mobilnoj rezidenciji koju organizuju ZMUC iz Beograda, Za Druga iz Petrovca i Zeta centar iz Tirane, a ovoga puta boraviće od 1. do 14. oktobra u selu Blizikuće iznad Svetog Stefana.
Ova radionica se održava u okviru festivala Cirkobalkana u Beogradu.Trajanje radionice je 120 min (2 h) dnevno, I cilj joj je nadogradnja poznavanja tradicionalnih I savremenih žonglerskih tehnika.
Radom na svesnosti o telu, pokušaćemo optimizovati sposobnost koordinacije I kontrole objekata u vazduhu.
Radionica je namenjena iskusnim žonglerima na osnovnom nivou poznavanja veštine.
Cilj je kreirati preciznu metodu vežbanja koja može skratiti vreme učenja I pomoći da se izbegnu tipične greške automatizma koji ometa proces tehničke perfekcije.
Ova radionica se održava u okviru festivala Cirkobalkana u Beogradu. Namenjena svakome ko želi da se upozna s osnovama akrobacija ili da poveća znanje koje već ima, da optimizira vlastitu tehniku i da se skoncentriše na elemente višeg nivoa. Radiće se na stečenoj agilnosti i mekoći pokreta koja se može također iskoristiti i u svakodnevnom životu.
