(pjesma umjesto bloga, Buljarica 2022)
I prerije imaju električne žice –
Produžena čula
Divljih snova i umiranja
Koja potajno glancamo
Ujutru i uveče
U vlastitom
pokušaju preživljavanja
Te žice
Pjevuše
Stereo pjesme
Koje drugi ne čuju
Jer uvijek gledaju
U drugom pravcu
Mi smo te žice –
Gladne
Bodljikave
Glasne
Usamljene
Električne
Maša, Sven, Danilo i ja slušamo Seasons od Future Islands, ko zna koji put i vozimo se u kabrioletu ulicama Bara, kilometrima misli udaljeni od obaveza, izvan dometa u takozvanoj prečici, koja traje čitav dan, digresiji u prostoru i vremenu, gdje se inspiracija tretira kao rad, baš kao što Buljarica na Mašinim fotografijama premalo liči na kampersko naselje.
Dani se odvijaju kao nesputano tijesto. Noćni stražar nam se obraća imenom kao da je ušetao u naš imaginarni svijet i prepoznao nas.
Trećeg dana, stvarnost se prekinula. Kolonija ima tu tendenciju, tu moć. Da zamrzne tren koji odzvanja u zlatnoj vječnosti. Surealno postane naočigled prisutnih koji, reklo bi se, povodom toga nemaju grke.
Sven sipa vino rujno i ispija ga iz kantulice. Valerio i ja beremo masline. Ja berem a on drži stubu čvrsto. Danilo kuraži i fotka nas. Maša pravi ručak a Barbara joj pomaže. Tanja brani doktorat, nije još s nama.
DAN PRVI
25.09.2022.
Buljarica – Književna kolonija # 7
Dobrovoljno kolonizovan od Paštrovića. Izmješten iz centra zbivanja i trenutno me ništa ne remeti. Ovdje je dobro, mirno i blagosloveno. Otpuštam misli u pravcu obližnje ceste, da prelete i glas stvore.
Obrijan i čio, uživam u kafi. Obična je, po životu. Uz nju sipam rakiju, ljekovitu lozu od 21 ponta. Nisam već neko vrijeme pa ko velim – nije zgorega. Samo pametno jer neoprez je čudo nebesko jedno.
1. Tema ovogodišnje književne kolonije je FABULA RASA. To je neprevodivo, to je nepoznata teritorija. Sigurno je teško vratiti se u period prije saznanja, u vrijeme nevinosti i mašte. A pisci, intuitivno, to znaju.
2. Tabula rasa je, kaže Aristotel – stanje duše na kojoj ništa nije ispisano.
