Na književnoj koloniji Đorđa Gregovića najmanje sam bio književnik, pre sam se igrao dokumentarnog režisera.
U našem suživotu nalazio sam inspiraciju da jednostavno (za)beležim naših nekoliko brzih, zabavnih, dragih dana u Buljaricama.
Izmešteni na primorje kada je ono napokon počelo da tone u svoj oporavak od sezone, bili smo tu i na nekakvom oporavku od naših ustaljenih i ratobornih svakodnevica. Kao da smo izronili iz vira, nakratko, da uzmemo dah, i zatim ponovo dole, tamo gde čekaju bitke.
Maša, Sven, Danilo i ja slušamo Seasons od Future Islands, ko zna koji put i vozimo se u kabrioletu ulicama Bara, kilometrima misli udaljeni od obaveza, izvan dometa u takozvanoj prečici, koja traje čitav dan, digresiji u prostoru i vremenu, gdje se inspiracija tretira kao rad, baš kao što Buljarica na Mašinim fotografijama premalo liči na kampersko naselje.
Dani se odvijaju kao nesputano tijesto. Noćni stražar nam se obraća imenom kao da je ušetao u naš imaginarni svijet i prepoznao nas.
Trećeg dana, stvarnost se prekinula. Kolonija ima tu tendenciju, tu moć. Da zamrzne tren koji odzvanja u zlatnoj vječnosti. Surealno postane naočigled prisutnih koji, reklo bi se, povodom toga nemaju grke.
Sven sipa vino rujno i ispija ga iz kantulice. Valerio i ja beremo masline. Ja berem a on drži stubu čvrsto. Danilo kuraži i fotka nas. Maša pravi ručak a Barbara joj pomaže. Tanja brani doktorat, nije još s nama.
DAN PRVI 25.09.2022. Buljarica – Književna kolonija # 7
Dobrovoljno kolonizovan od Paštrovića. Izmješten iz centra zbivanja i trenutno me ništa ne remeti. Ovdje je dobro, mirno i blagosloveno. Otpuštam misli u pravcu obližnje ceste, da prelete i glas stvore.
Obrijan i čio, uživam u kafi. Obična je, po životu. Uz nju sipam rakiju, ljekovitu lozu od 21 ponta. Nisam već neko vrijeme pa ko velim – nije zgorega. Samo pametno jer neoprez je čudo nebesko jedno.
1. Tema ovogodišnje književne kolonije je FABULA RASA. To je neprevodivo, to je nepoznata teritorija. Sigurno je teško vratiti se u period prije saznanja, u vrijeme nevinosti i mašte. A pisci, intuitivno, to znaju.
2. Tabula rasa je, kaže Aristotel – stanje duše na kojoj ništa nije ispisano.
Prekjučer nas je ovdje gore posjetila budvanska televizija, a navečer smo imali opušten nastup u kafiću u starom dijelu grada. Vratili se natrag seprentinom.
Maca prede na stolici.
More se nazire kroz krošnju murve i šalje čudne vibracije koje bude maštu. Zamišljam daleke krajeve i neke čudne događaje. Koliko je samo lađa, parobroda i jedrenjaka prolazilo tom pučinom.
Nakon leta, stižem iz Dubrovnika autobusom za Budvu. Noć je, kao u rogu. Ona noć kipi svojim mineralima u korijenu roga stoke što skita planinskim vrhovima nad Svetim Stefanom. Pisci Đorđe i Vitka su me skupili na autobusnoj stanici u Budvi, i, kako je legla noć, ona najdublja, ona noć koja se sklapa u jedno s mojim umorom, uopće ne vidim da sam u Budvi. Mogli bi biti bilo gdje. U Pazaru jednako kao i Parizu.
Dolazili smo jedno po jedno, ali u mom sećanju došli smo svi zajedno i odjednom.
Posle dvadeset osam krivina obreli smo se na oko pola kilometra nadmorske visine ispred visoke kamene kuće koja je bila hotelsko zdanje što je tražilo poklonjenje, potpuno nepoznati jedni drugima, pa ipak, pokazalo se, nesumnjivo spremni da dotadašnje stanje međusobne anonimnosti trajno izmenimo.