Žaličin film o životu i smrti
Ponekad je baš baš dobro biti Bosanac*: ima stvari koje mogu razumjeti samo Bosanci, i ima humora na koje se smiju samo Bosanci. A to, kako je i zašto netko Bosanac može biti povezano i s podrijetlom, i s mjestom rođenja, a možda i s vremenom u kojem živiš, ali ne isključivo: bosanstvo je jedna otvorena kategorija koju najviše određuje baš to - otvorenost. Samo jako poželi, i možeš biti Bosanac.**
Tko zna kako je i od čega sve to krenulo, to pojavljivanje Bosanaca: od visokog neba i šuma, voda i planinskog zraka, podzemnih brazda, ili od svih tih gustih bogumolja, krivudavih usjeka i tankoćutnih pjesama; možda i od toga što u povijesti Europe, pa ni nekih udaljenih kontinenata, nije bilo niti jednog ozbiljnijeg imperija koji nije mislio da je osvojio Bosnu***. Teško je to, nabrzinu objasniti što znači biti Bosanac, ali, evo, recimo, za one koji još ne znaju: to znači i moći smijati se, znati smijati se samom sebi, točnije, smijati se jedino samom sebi: čak i kad se smiješ drugima, to je zato što u njima vidiš i sebe. S tim je valjda, osim, naravno, s glupim Bosancima, povezan i onaj stereotip o glupom Bosancu: tko se pametan smije sam sebi, pogotovu kad mu je jako teško, i kad mu je baš baš dobro, a to su situacije u kojima se Bosanac najviše smije samom sebi, vjerojatno i zato što biti Bosanac, pomalo, pa i više od toga, znači i živjeti i voljeti krajnosti, čitavu skalu emocija, velike raspone i nijanse između, ništa mediokritetstvo i mlakost, koje nikako ne treba brkati s (bosanskom) druželjubivošću i blagošću.
Ima u Bosanaca i onog drugog, zlurado-rugalačkog i prezirno-jalnog smijanja na tuđ račun, ali to je uvozni trash, ponekad uspješno recikliran, no ipak, samo jedna od loših strana spomenute otvorenosti, koja, loša strana mislim, nikada nije prevladala, jer ni ne može. Čak ni u ratovima. Koji su svi vođeni, i to tako užasno i žestoko, ne zato što su Bosanci glupi i zluradi, nego baš suprotno: zato što ih se nije moglo drugačije natjerati da pomisle, pa i povjeruju kako Bosanci, oni ljudi koji se smiju samima sebi i ne vole ratove, a znaju ratovati, to jest, oni sami, niti ne postoje. Jer, tko još vjeruje kako postoje ljudi koji mogu biti i Bosanci i još (svašta) nešto, koji hoće živjeti s drugačijima od sebe i žele dijeliti, kojima je to čak merak, koji su zbog toga sretni i zahvalni, što su dobili takvu priliku u životu, da se ne mrdnu iz svoje zgrade, dvorišta, kvarta i mahale, a da dobro upoznaju i da vole nekog sasvim drugačijeg, a opet istog. Paradoks. To je Bosna.
Za razliku od apsurda, koji je začarani krug, zatvoren sam u sebe, svojevrstan zatvor, možda i pakao, paradoks je stepenica, ponekad ljestve, pa i stubište, izlaz ka višem, boljem: nešto iz druge dimenzije što je i takvo i ovakvo. I, pa i ili.
Ali, ovo je tekst nadahnut filmom, i tekst o filmu „Koncentriši se, baba“, pa bih se valjda i ja trebala koncentrisati, hahaha; makar, iako jesam baba, nisam kao ona oko koje se vrti taj izvrsni najnoviji film Pjera Žalice, koji nije ni tragedija, ni komedija, niti rumunoliki, ni teatarski, niti televizijski, ni ikakav drugi unaprijed lako odredivi žanr, nego autorski film, i zato mu je i bilo mjesto na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma u Beogradu, gdje je i prikazan, u Kombank dvorani. A čini se da je danas na Balkanu, pod mekšim ili tvrđim bjelosvjetskim protektoratima, najteže prepoznati baš domaći autorski film, jer nije kao neki drugi, iz većih kinematografija, ili iz onih malih, koji su već kod velikih dobili nagrade****; a još ako nije kao iz udžbenika, ni iz industrije, nego je više kao iz najbolje manufakture, filigranske, tešanjske recimo, i pločničke, Azrine…
Da, na neki način, filmovi Pjera Žalice po svojoj su “neavangardističkoj” avangardnosti slični albumima Branimira Štulića, Johnnyja, pa i onima nastajalim pred ratove devedestih, koje su mnogi rock-pravovjernici odbacivali i zbog melosa što će uskoro posvuda postati “etno” (a ponegdje i “turbo”), dok su ih ostali neskloni tom genijalnom rock-pjesniku prozivali zbog “pidgin Englisha” i emigrantske melankolije, kojim danas govori i od koje pati još malo pa čitav svijet. Za one pak kojima “Grad bez ljubavi”, “”Volim te kad pričaš”, “Nemir i strast” i “Bez mene” ništa ne govore, recimo kako je “Koncentriši se, baba” najsličniji izvrsnom domaćem proizvodu, siru ili tufahiji, koji još nisu dobili etiketu “bio” i/li “organski”, jer dolaze iz svijeta u kojemu neorganske i nezdrave hrane nije ni bilo, ne samo zato što se i gladovalo, nego i zato što su Bosanci ljudi iznimne kulture slavlja i obilja, pa i jela i pića, koja su, dodajmo i to, za one koji to nisu čuli već stotine puta, bila fusion davno prije fusiona.
Kad smo već kod hrane: baš je dobro da u Žaličinom trećem igranom filmu nema niti jedne (veće) scene objedovanja, a čak su i ispijanja rakije tek usputna, za nazdraviti i za lijek: u vrijeme kad je hrana “vrh”, a teško alkoholiziranje je doprlo i do najdaljeg sjevera i njegovih navodno najboljih filmova, Bosanci se i trebaju baviti nečim drugim. Životom i smrću, recimo, pa i ratom i mirom.
Eto, upravo tom kvadraturom kruga bave se u “Koncentriši se, baba” redatelj i scenarist Žalica i njegov šampionski tim glumaca: Mira Banjac, Jasna Žalica, Emir Hadžihafizbegović, Alma Prica, Admir Glamočak, Jadranka Đokić, Branimir Popović, Vedrana Božinović, Izudin Bajrović, Dženita Imamović-Omerović i Dino Sarija. Ima među njima onih koji su već na filmskom platnu kao doma, i uživaju, pa i gledatelj uživa s njima, a ima i onih kojima treba malo vremena da se uključe, ali, uključe se vrlo brzo i sve ide kako treba, odnosno, kako ne treba, jer tako to treba u ovom filmu, da bi se vidjelo kako ne treba... Sve se događa u jednoj jedinoj, velikoj, ali ipak izgleda, onima koji niti ne žive tu, premaloj kući, s divnim pogledom (n/z/a granatiranje): kući koja može, u alegorijama, biti i Bosna na početku devedesetih, ali i nešto sasvim drugo, negdje drugdje, i svugdje, u nekom sasvim drugom vremenu, mileniju čak.
Ako ima onih koji ne znaju ili su zaboravili, podsjetit ću kako je Žalica autor i filmova “Gori vatra” i “Kod amidže Idriza”, regionalnih i festivalih hitova i pobjednika od prije petnaestak godina, koji se, čini se, ipak nisu baš najbolje uklopili u tada tek nadolazeću koprodukcijsku poplavu digitalnog cinizma, opskurnosti, mizantropije, mizoginije, brutalnosti, turboapokaliptičnosti… A možda se i bilo prerano povjerovalo kako se Bosna vratila u Europu, kao pravi Istok na Zapadu. No, nebitno: Žalica je u međuvremenu snimao hvaljene dokumentarce “Orkestar” i “Rob”, kao i surađivao s Dubravkom Mihanovićem na adaptaciji i scenariju također izvrsne “Žabe” Elmira Jukića, i pri tom je ostajao vjeran svojoj poetici, određenoj Bosnom i Bosancima, a ne načinima na koje bi da ih vide i ukalupe drugi.
Na prvi pogled možda bi se i moglo pomisliti kako se, vrteći se uglavnom oko zadnjeg rata, njegovih uzroka i posljedica, Žalica tematski ipak kreće unutar dominantnog “poželjnog narativa”, no, ni izbjegavanje neke (autoru bitne) teme, samo zato što je nekima možda dosadila, ili se misli kako je o njoj sve rečeno, nije baš neka sloboda ni neovisnost, zar ne. Na svu sreću, pedesetšestogodišnji Sarajlija nastavio je razvijati vlastiti, suptilni i sublimirajući rukopis te sve endemičniji duh uključivosti i razgovora, pa i kontinuiteta, no ovaj put učinio je to, međutim, tako što je promijenio pristup i pokazao kako, zašto i s kakvim posljedicama duh (bosanske) otvorenosti i zajedništva nestaje, ili je već (gotovo) nestao. Važnu ulogu u tom elegantnom kreiranju istovremene ukotvljenosti u vremenu i prostoru, i određene, novomilenijske izmještenosti, vintage posvudašnjosti, u njegovu duhovitom, a na momente i urnebesnom filmu, imaju i direktor fotografije Almir Đikoli, montaža Redžinalda Šimeka, kostimografija Sanje Džeba, scenografija Sande Popovac, glazba Dina Šukala, dizajn zvuka Igora Čame…
O tom bi se filmu, koji je svjetsku online-premijeru imao na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, a prikazan je i na Zagreb film festivalu, dalo još štošta reći, ali ovaj put samo par riječi o naslovu: “Koncentriši se, baba” zvuči odlično i pristaje mu sasvim, no ni onaj međunarodni, engleski “Focus, Grandma” nije bez značenja: ne samo zato što je baba postala baka, nego i zato što fokusiranje, em nije isto što i koncentriranje, em nosi više suvremenih konotacija, jer se (pre)često koristi u task-driven i sličnom hiperpopularnom, zapravo vojnom, taktičkom, menadžeraju koji se već desetljećima (neuspješno) nameće Bosni i okolici, užoj i široj.
Kad je riječ o menadžeraju i suvremenim korporativno-itijevskim apsurdima, pa i omiljenom im akro-prazno-samovažnom vokabularu, treba reći i kako je o tomu na upravo završenom Festivalu autorskog filma prikazan i jedan, također iznimno duhovit, insajdersko-dekonstrukcijski, no, očekivano, od “Babe” podosta ležerniji, francuski film ”Dva Alfreda” (Les deux Alfred/French Tech) britkog, te također, nimalo nevažno, sredovječnog Brune Podalydèsa, koji u njemu i glumi, zajedno s bratom Denisom Podalydèsom i Sandrin Kiberlain. Ostvarenje je to koje dokazuje kako ima Bosanaca i među Francuzima, iako oni sami to vjerojatno niti ne znaju; još samo da u filmove hrabro uključe i neke druge, treće…, onako kako to, recimo, u svojim romanima čini Daniel Pennac.
U svakom slučaju, i “Baba” i “Alfredi” od srca su preporučljivi za gledanje tijekom ovih čudnih, ali nadam se, ipak nam radosnih nadolazećih blagdana.
Vesna Pažin
* Jedino bolje od biti Bosanac je biti Bosanka. Ali, za sad, recimo da su i Bosanci Bosanke.
** Pogotovu je to danas lako biti, kad se nitko ne gura u tu “neranjivu skupinu pojedinaca”: čak i Hercegovci mogu postati Bosanci.
*** Teško je odrediti što je bilo prije: Bosna ili Bosanci, bit će da je išlo usporedo, sadržaj je određivao formu i obrnuto; što god da je od toga sadržaj, i što god da je forma.
**** Da se čovjek zamisli: koliko li dobrih, pa i izvrsnih “stranih” autorskih filmova nikada ni ne dobijemo priliku vidjeti jer je već negdje drugdje, na svega nekoliko mjesta u svijetu, napravljena glavnina selekcije.
*Foto: Obala art centar
