Patrijarhalna Bosna ignoriše feminističku umjetnost
Nekoliko umjetnica je u svakodnevnoj borbi da prenese feminističke ideje u Bosni i Hercegovini, a mnogima od njih je lakše da naprave karijeru u inostranstvu nego u svojoj zemlji.
U sarajevskom EU info centru je 9. marta otvorena grupna izložba pod nazivom „Žene u svijetu umjetnosti“. Kao što je uobičajeno za izlaganje umjetnica feministica, bila je to grupna izložba bez značajne medijske promocije i publikom koja se sastojala većinom od porodice i prijatelja deset umjetnica koje su učestvovale u izložbi.
Neko bi mogao pomisliti da bosanski ljubitelji umjetnosti, iz nekog razloga, ignorišu ove slike, skulpture, digitalne fotografije i dizajn, koje se bave ženom, njenim tijelom, pravima i konceptom matrijarhata.
Ni skulpture ženskih tijela od drveta, ni dizajnirane ženske cipele, ni slike golih tijela, koja izgledaju kao Venera iz Willendorfa, nisu potakle bilo kakvu diskusiju među malobrojnom publikom, niti navele onih nekoliko novinara da postave pitanja.
Posjetioci, koji su, do zatvaranja izložbe, 18. marta, došli da je pogledaju, se mogu izbrojati na prste.
Među radovima koji su, zbog toga, Sarajevu i dalje nepoznati, nalaze se digitalne fotografije 22-godišnje Ine Čano, multimedijalne umjetnice kojoj je ovo bila prva izložba.
Ina Čano, Arise
Svojim prvim javnin nastupom je pokušala istražiti feminizam i biomehaniku. „Arise“ (op.prev. „ustani“) je naziv Čanine digitalne fotografije izložene na izložbi.
„Arise“ predstavlja golu ženu, isprepletenu i umotanu u čudan, fantastičan duguljast oblik. Specifična karakteristika Ininih radova je da su ženska tijela uvijek povezana sa neobičnim produžecima u obliku kose od mehaničkih sprava. Fotografija „Arise“, kao što i samo ime kaže, za Inu predstavlja podizanje, razvoj i pobjedu ženskog tijela.
No, nema puno toga što ona može uraditi da podigne svijest o svojim radovima, jer su kako publika, tako i vlasti, uopšteno, nezainteresovani za feministička pitanja, što dovodi do malog broja prilika za izlaganje i nedostatak sredstava za produkciju.
„Niko od zvaničnika ne bi javno rekao da nije zainteresovan za feministička pitanja, ali se isto tako ne bi ni pojavio na otvaranju izložbe, niti bi odvojio dio budžeta za izložbu ove vrste“, kaže Ina.
Čano je samo jedna od osoba sa bosanske umjetničke scene čije stalno bavljenje pitanjima rodnosti, već godinama, prolazi neprimjećeno. Nekoliko umjetnika poput nje, zajedno sa jednom umjetničkom grupom, jurišaju na vjetrenjače ne samo da bi živjeli za svoju umjetnost, nego da dobiju pažnju društva kako za sebe i za svoju misiju tako i da doprinesu promjeni mjesta žene u društvu.
Jalovo tlo za feminizam
Najistrajniji borci za feminističke ciljeve pripadaju umjetničkom i kulturnom udruženju „Crvena“, osnovanom 2010. Bez obzira na ostvareni međunarodni uspjeh i afirmaciju, kada govorimo o organizaciji izložbe na domaćem terenu, njeni članovi imaju iste probleme kao i Čano.
Adela Jušić
Kako kaže Adela Jušić, uspješna umjetnica i članica operativnog tima „Crvene“, publiku najviše privlače komercijalni događaji ili oni koji su povezani sa pitanjima nacionalnog identiteta.
„Festivali folk muzike, izložbe kaligrafije i druge kulturne aktivnosti povezane sa etničkim ili vjerskim identitetom, nakon rata još uvijek najvažniji događaji u ovoj zemlji, su sada bosanski mainstream, a nekomercijalna umjetnost ne može dobiti podršku institucija ili medija“, izjavila je Adela Jušić.
Po prvi put od osnivanja, navodi Jušić, „Crvena“ će dobiti novac od države ove godine – 3.000 eura, iako taj novac nije ni približno dovoljan za stvaranje uticaja za rješavanje problema feminističke umjetničke scene.
2011. godine su se kandidovali za sredstva koja finansira Federalno ministarstvo kulture i sporta, za EU projekat Feria de Fronteras, koji je, na kraju, u potpunosti finansirala EU, a „Crvena“ je bila jedna od partnerskih organizacija.
Jušić kaže da finansiranje od strane države ne predstavlja jedini problem. Nezavisni umjetnici u BiH, oni koji nisu zaposleni u institucijama umjetnosti, kao što je s njom slučaj, koji žive od prodaje onoga što stvore, nemaju penziono osiguranje, zdravstveno osiguranje, niti radno iskustvo. Njih smatraju nezaposlenima. Postoji samo jedan spisak sa oko 100 umjetnika za koje država plaća penziono i zdravstveno osiguranje i radni staž, no ta je lista nedavno izazvala skandal, jer neki od umjetnika na državnom budžetu nisu ništa značajno uradili u proteklih nekoliko godina.
Da bi preživjela od svoje umjetnosti, Jušić se bori da učestvuje što je više moguće na međunarodnim izložbama i ako je to moguće, da proda svoje radove.
No, kaže da na ovaj način ne može mnogo zaraditi u Bosni. Stvara radove čija realizacija ne košta mnogo, ali nije joj uvijek jednostavno da nabavi finansijska sredstva za materijale.
Adela Jušić
Tema kojom se Jušić bavi već duže vrijeme je pozicija žene u vrijeme socijalizma.
U stvari, nekoliko Adelinih radova (kolaži sa tekstom i fotografije na zidu), istražuju pitanje prava žena u vrijeme socijalizma u Jugoslaviji i Albaniji i pitanje žena na tržištu rada. Rad „Recite nam nešto o svom novom životu“, govori o tome kako su Albanke počele biti više uključene u javnu sferu i tržište rada. Bile su ohrabrene da se zaposle i da rade i bile su prisutne u svim sferama društva.
Iako je to bilo vrijeme velikih promjena u albanskom društvu, ovaj rad je istraživao stvarne efekte ovih promjena na žene. Postavio je pitanje zvaničnog političkog predstavljanja „napretka“ i „emancipacije“ žena u socijalističkoj Albaniji.
Drugi Adelini radovi, kao što je „Dostojanstvo Prkos Strah Očaj“, ili „Šta je nama naša borba dala?“, predstavljaju žene u socijalizmu i tokom Drugog svjetskog rata, kada su ohrabrivane da se priključe Antifašističkom frontu žena i da rade u industriji.
Bilo je to zlatno vrijeme ženskih prava u Jugoslaviji, poredeći ga sa današnjim stanjem, objašnjava Jušić.
„Stvaram ove velike kolaže koji nisu skupi. Sama ih stvaram ih i proizvodim (murali, zidni kolaži, instalacije u javnom prostoru i ulične akcije, fotografije). Sama promovišem svoje radove. Samo kada dobijem poziv za neki specijalan projekt, tada dobijem novac za produkciju i pomoćnike“, objašnjava Jušić pozivajući se na izložbu „Recite nam nešto o svom novom životu“, koja je bila postavljena u Sao Paolu, u Brazilu, od oktobra prošle do maja ove godine.
No, nezamislivo je doživjeti takav uspjeh kod kuće, bez obzira kakvo ime neko stvori u inostranstvu. To je ono što umjetnice, kao što je Jušić sprečava da ukažu na feminizam u vlastitoj zemlji, tamo gdje je to najpotrebnije.
Adela Jušić, Sao Paolo
„Nedavno je New York Times objavio članak o nedavnoj izložbi s mojim videom, 'Kad ja umrem, radite šta hoćete', ali naši mediji nisu prenijeli nikakvu informaciju o tome. Čak i kada ih pozovemo na izložbe, oni se rijetko odazovu da o njima izvijeste“, ogorčena kaže.
Stvaranje internacionalnih karijera
Kada jedna afirmisana umjetnica, kao Jušić, ima ovakve probleme, možete zamisliti s čim se mora nositi neko ko tek počinje, kao što je Ina Čano. No, bez obzira na to, ona ne odustaje, nego baš suprotno; svaki dan slika i dan joj „počinje i završava sa štafelajem i kistom“.
„U radionici budem od ranog jutra i pokušavam da uradim što je više moguće, da bih mogla više ponuditi. Ipak, rijetko kad izlažem moje radove, jer nema mogućnosti za finansiranje materijala i realizaciju i teško mi je pronaći prostor u kojem se mogu izraziti“, kaže Čano otkrivajući svoje i planove i brige.
„Voljela bih da mogu prodavati svoje radove i od toga živjeti, ali u mojoj zemlji nema puno ljudi koji bi mogli na to potrošiti novac. Svjesna sam da se moram probiti na međunarodno tržište, jer je to jedini put do izložbi i, samim tim, boljeg poslovanja“, kaže ona.
Razlog za to, po njenom mišljenju, nije samo što ljudi nemaju novca za umjetnička djela, nego i to što je feminizam nepopularan u Bosni i Hercegovini.
„Moja je zemlja previše patrijarhalna i njena društvena svijest zaostaje za Zapadnom Evropom“, tvrdi Čano i dodaje da je na ovaj način teže upoznati javnost o feminističkim pitanjima u zemlji koja se suočava sa egzistencijalnim i nacionalnim problemima.
Drugi umjetnici dijele njeno mišljenje, jer se svi suočavaju sa problemima vezanim za izlaganje svojih djela, a posebno u vezi sa organizovanjem pojedinačnih izložbi koje su skuplje za organizaciju od grupnih, ali mnogo više doprinose afirmaciji umjetnika.
Na primjer, 31-godišnja Nela Hasanbegović, još jedna članica platforme „Crvena“ i umjetnica u oblasti novih medija, je jedna od rijetkih feminističkih umjetnica u Bosni koja je uspjela održati solo izložbu.
Nela Hasanbegović
Izložba „Govor bjeline“ se sastojala od devet djela koja su poredila zatvaranje institucija kulture u Bosni i Hercegovini sa mržnjom prema ženama.
No, postavka u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (koja je u međuvremenu zatvorena, zajedno sa šest drugih institucija kulture), je izložila radove Nele Hasanbegović sa ranijih grupnih izložbi, što je bilo lakše i jeftinije za organizaciju.
Drugi projekt, „Ispod vela“, naglašava probleme vezane za situaciju žena u bosansko-hercegovačkom društvu i široko rasprostranjen problem tzv. bijelog roblja.
„Stalno ću govoriti i podsjećati javnost na tekuće probleme u Bosni i Hercegovini, jer za promjenu patrijarhalnog koda u našem društvu treba mnogo više“, insistira.
Ona kaže da se, i pored usvojenih zakona, rodna diskriminacija svakodnevno dešava u svim sferama društva; zapošljavanje, rad, politika i neki segmenti obrazovanja.
Biografije Nele Hasanbegović i Adele Jušić, kao i svih drugih feminističkih umjetnica su pune navoda o učešćima na međunarodnim izložbama u Evropi i ostatku svijeta, a samo ponekim pojavljivanjem u Bosni i Hercegovini, većinom na grupnim izložbama.
Čak i kada bi imale priliku za samostalnu izložbu, to im ne bi donijelo posebnu satisfakciju, objašnjava Adela Jušić.
„Ja sam u takvoj poziciji da, kad bi mi neko ponudio besplatno prostor za samostalnu izložbu, ja bih to morala odbiti, jer bih morala sama finansirati produkciju, potrošiti vlastiti novac, a na otvaranje bi došlo samo 30-tak mojih prijatelja i niko više“, objašnjava i dodaje da je, sa finansijske strane, puno lakše organizovati grupne izložbe.
Ponekad strane fondacije, kao što su Heinrich Boll ili Friedrich Ebert, koje prepoznaju važnost feminizma i umjetnosti za razvoj društva, finansiraju grupne izložbe u Bosni, ali ne uspijevaju sve umjetnice uvijek proći na njihovim konkursima.
Najveći problem je taj što je trošak jedne samostalne izložbe gotovo jednak trošku grupne izložbe, tako da se finansijerima izložbi isplati imati radove nekoliko autora na zajedničkoj izložbi, radije nego da finansiraju pojedinačne izložbe.
Troškovi produkcije su ponekad u potpunosti pokriveni, ali često nema dovoljno sredstava za materijal, asistenta i finansijsku naknadu umjetnica.
Put feminizma je uvek trnovit
Prema Ajli Demiragić, teoretičarki rodnih studija, inkorporiranje rodne perspektive u sve društvene aktivnosti je važno jer se fokusira na pitanje zašto se neke grupe marginaliziraju.
„U poslijeratnom, tradicionalnom društvu, kao što je naše, uobičajena je praksa da se zanemaruje baština ženske umjetničke produkcije, da žene nemaju priliku da djeluju u javnom prostoru, na kulturnoj ili političkoj sceni“, kaže i dodaje da nam rodne studije pomažu da lakše i učinkovitije pratimo mehanizme marginalizacije, supresije i sistematskog zanemarivanja u društvu.
Iako se Demiragić slaže da se feministička akcija u Bosni i Hercegovini suočava sa mnogim problemima, bez učinkovitih rješenja, podsjeća da je feminizam u svakom društvu u prošlosti morao da se probija „trnovitim putem“.
„Feminizam za svaku generaciju znači nešto drugo. Za neke žene, feminizam je njihov cijeli život, a mnoge su ranije i dale svoj život za ideju feminizma“, podsjeća.
Za bosanske, nevidljive feminističke umjetnice, borba je vezana za prepoznavanje, život od vlastitog rada i ostvarivanje društvenog uticaja u okruženju koje je slijepo i gluho na njihovo izražavanje i ideje.
„Ne brine nas to da li smo vidljive ili ne, nego da li nas priznaju, cijene i koliko se zaista poštuje naša posvećenost u našoj zemlji“, kaže Adela Jušić.
Da bi uspjele, trebaju raditi i stvarati.
I, dok je Adela Jušić izlagala svoja djela 24. aprila na međunarodnom Bijenalu savremene umjetnosti u Konjicu, u Bosni i Hercegovini, zajedno sa kolegama iz Njemačke, Austrije, Velike Britanije, Italije i zemalja regiona, Ina Čano svoju budućnost gradi novim radovima i traženjem mogućnosti za nove izložbe. Čano ne vidi odustajanje kao mogućnost: „Ja se borim da izlažem što je više moguće i meni je važno da javni prostor postepeno osvajam“.
„Posebno želim dati svoj skromni doprinos umjetnosti u Bosni i Hercegovini i skrenuti pažnju društva koje još uvijek nije naklonjeno feminističkim pitanjima“, zaključuje.
*This article is funded under the Invisible Art project, supported by the Prince Claus Fund.
