Turobne razglednice budućnosti
Criticize This! Željko Kipke, Treća retrofuturistička izložba: Pozdrav iz Zagreba, Galerija Ulrich, 12-31. prosinca 2011..
Piše: Tihana Bertek
Termin „retrofuturizam“ prvi je upotrijebio urednik istoimenog časopisa i multimedijalni umjetnik Lloyd Dunn 1983. godine, a odnosi se na struju u umjetnosti koja prikazuje budućnost viđenu iz perspektive prošlosti. Raširen u različitim, posebno SF, fanovskim krugovima, retrofuturizam istražuje napetost između budućnosti i prošlosti, bazirajući se na imaginarnim tehnologijama i paralelnim stvarnostima, a sve obavijeno osjećajem nostalgije i dis/utopije.
Poznati hrvatski slikar i pisac Željko Kipke izložio je u Galeriji Ulrich šest velikih ulja na platnu pod nazivom Treća retrofuturistička izložba: Pozdrav iz Zagreba (12-31. prosinca 2011.). Prva retrofuturistička izložba bila je posvećena Stanleyju Kubricku i njegovoj Odiseji (Rijeka, 2001.), a druga letačima u svemir i nepoznatim letjelicama koje su se '60-ih pojavljivale na različitim lokacijama diljem planete (Ljubljana, 2005.). Dok su prve dvije izložbe polazile od teme svemira, treća je nešto drugačija – lokalno je obojena i nalazi se u domeni zemaljskih odnosa, te tvori nastavak umjetnikova dugogodišnjeg bavljenja društvenom kritikom i promišljanjem društvenih problema kroz umjetnost.
Kako u jednom od intervjua sam ističe, Kipkea više ne zanima formalni problem u slikarstvu, već socijalno angažirana slika. Ironično postavljanje prema određenim društvenim, za našu sredinu specifičnim, fenomenima te bavljenje aktualnim političkim događanjima neka su od glavnih obilježja Kipkeova slikarskog stvaralaštva u posljednjih desetak godina.
Riječ je o vedutama Zagreba izvedenim u „retro-stilu“, u plavim tonovima sa žutim detaljima – bojama masona, ali i Europske unije, kako navodi Kipke. Radnja se odvija u 2240. godini, pri čemu se autor poziva na predviđanje mađarskog umjetnika Tamása Szentjóbyja da će do tada svi postati umjetnici, uključujući djelatnike represivnih institucija.
Ciklusom Pozdrav iz Zagreba Kipke donosi turobnu viziju šest prepoznatljivih zagrebačkih lokacija – Parka Maksimir, Jelačić placa, Tomislavca, Savskog nasipa, Vjesnikovog nebodera, Markovog trga, te u njih diskretno uklapa simbole Europske unije koji se svojom žutom bojom ističu na plavosivim vedutama. Tako se na mjestu kralja Tomislava nalazi znak CEFIC-a (Skupštine europske kemijske industrije); na Trgu bana Jelačića su se smjestile belgijske banke Fortis i Citibank; na vrhu Vjesnika stoji naziv flamanskih novina De Standaard; u parku Maksimir iza drveća proviruje Atomium, a sve posuto žutim svjetlima ulične rasvjete. Kipke u popratnom tekstu navodi kako je riječ o „prekrajanju hrvatske metropole na belgijski način“, no ovdje je zapravo više riječ o kolonizaciji, u ovom slučaju hrvatskih, urbanih prostora od strane Belgije koju umjetnik koristi kao sinegdohu Europskog projekta. Ono što na slikama najviše uznemiruje jest činjenica da se taj proces odvija putem tihe infiltracije, odnosno udomaćivanja europskih simbola na način da oni ne remete izgled prostora na formalnoj razini, no na simboličkoj u potpunosti postepeno mijenjaju njegov sadržaj i značenje.
Za Kipkea su ti „spomenici europskoj solidarnosti i prešutnom jedinstvu“ – jedinstvu koje nije odabrano već nametnuto – nijemi svjedoci koji nagovještaju sumornu budućnost određenu zadanim simbolima. Ti simboli, koji služe kao označitelji kolektivnih vrijednosti i ideala, nisu ništa drugo već alat političke legitimacije, propagande i izgradnje zajedničkog identiteta. Umjetnik poteže pitanje o tome kakve su strateške osnove integracijskih procesa te što nam one donose. Represija lokalnog od strane dominantne sile kojoj težimo, ali i pred kojom strepimo, dovesti će do naturalizacije svakodnevice pročišćene od lokalne povijesti i tradicije. Kipke obrće uobičajenu ideju vodilju retrofuturizma – zamišljanje drugačije, bolje budućnosti uslijed nezadovoljstva sadašnjošću – te distopiju smješta upravo u budućnost. Njegovi urbani pejzaži ispunjeni su nadrealističkom tjeskobom te intrigiraju gotovo stripovski zlokobnim karakterom, nudeći pogled u budućnost naših urbanih krajolika koji djeluju isto, a opet potpuno različito od današnjih.
Ako političke simbole EU promatramo kao obećanja boljeg, sretnijeg i bogatijeg sutra pod okriljem europskih elita, trenutna situacija u Eurozoni čini se bolno ironičnom. Upravo iz razloga što je u Hrvatskoj javna rasprava ili umjetničko bavljenje priključenjem Uniji gotovo tragično nepostojeće (čak i danas, u vrijeme krize eura!), ovaj je Kipkeov ciklus značajan ne samo zato što uopće tematizira pitanje integracije, već i zato što je vizija koju nudi mračna i kritična.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
