• Search form

02.05.2021 | 22:57

Tri filma o krahu patrijarhata - 1

Tri filma o krahu patrijarhata - 1

Na prvi pogled, malo toga povezuje filmove “Egzil”, “Otac” i “Još jedna runda”. Naravno, sva tri su europski art filmovi, za što bi se moglo reći kako je i to već nekakva niša, no, ne i ako se uzimaju u obzir samo doista umjetnička ostvarenja, a izostave uratci koji tek pokušavaju tako izgledati, unificirajući neupućenima to društvo, koje je po svojoj biti i duhu, i jednoj od najvećih kvaliteta, sasvim raznoliko. Iako se, opet, i u njemu stvaraju pokreti, valovi, strujanja i ostali više ili manje ne-kontrolabilni tokovi, pomicanja, munje i lahori, nošeni zajedničkim senzibilitetima, osjećajnostima i senzualnostima, koje su u umjetničkom svijetu važnije od narativa, paradigmi i platformi, kao i od projekata, tehnika i tehologija…, kemikalija, biologija, fiziologija.., osim kad su, opet, i naravno, sve te “logije” tek dio jedne cjelovite osjetilnosti i kreativnosti.

Gledano izvana, dakle, “Egzil”, “Otac” i ”Još jedna runda” nisu iz istog europskog umjetničkog pokreta, iako ih je određeno vrijeme čvrsto povezivala  globalna festivalska platforma, te su prikazivani i na ovdašnjim regionalnim (online) festivalima.*

“Još jedna runda” kulerski je sjevernjački film u kojem je skandinavski umjetnik-buržuj Thomas Vinterberg imao mnogo prostora da radi što hoće, budući da je afirmiran i slavan, već iskusan i etabliran autor iz, kažu, slobodne zemlje, te si je mogao priuštiti i bogatu produkciju i svjetsku zvijedu Madsa Mikkelsena, koji, usput rečeno, i u ovom filmu rastrošno, no ne i bahato, rasipa vlastitu, očito neiscrpnu karizmu, koja mu je i priskrbila holivudske naslove, a ne obrnuto.

Gotovo sasvim suprotan njemu, “Otac” je angažirano asketički balkanski film čiji je autor Srdan Golubović, doduše, cijenjen u kontinentalnoj pa i globalnoj artističkoj festivalskoj industriji, te neprikosnoven u svojoj užoj (regionalnoj) filmskoj zajednici, no to za njega znači samo još više borbe protiv “otpora materijala”, getoiziranja, marginaliziranja i ignoriranja od strane kulture, ili okoline tek, od koje, za koju i koju stvara, također već podosta godina, pa i desetljeća.

“Egzil” bi pak trebao  biti “nešto između”, nekakav hibrid, ako ne i genska modifikacija već, film snimljen u financijskim i duhovnim uvjetima svima privlačnog i otvorenog(?) sjevera Europe, a rađen iz perspektive čovjeka odraslog na ivici egzilantskog Balkana, u svakom pogledu najzahtjevnijeg dijela Starog kontinenta, no njegov autor Visar Morina ostvario je (i) nešto više, zapravo, puno više, sve, ono za što se obično kaže kako je jedinstvo sadržaja i forme (kao da podijeljenost postoji): dosegnuo je potpunu kreativnu slobodu i dao (do)sadašnjeg sebe posvema u ostvarenju koje je potom prohodalo i progovorilo, pa i počelo (samo)svjesno, zrelo misliti i živjeti vlastiti (unutarnji) život.

Egzil / Exile, Visar Morina

Nakon ovog uvoda, zasigurno nije teško zaključiti kako je “Egzil” najbolji od spomenuta tri naslova, točnije, djelo je to u kojemu je autor otišao najdalje u svom istraživanju do kojih razina film može zahvatiti ljudsku prirodu, dušu i duh, pa i duh epohe, te je, postigavši punu stvaralačku autonomiju, prvenstveno od vlastitih slabosti, strahova i inhibicija, ozbiljno, do kraja (filmski) zaigrano i rijetko sigurno, zašao u već dulje odsudna područja osobnog (i) suvremeng svijeta, ili barem zapadne kulture.

No, opet, nije to tema ovog teksta, nikakvo rangiranje niti suprotstavljanje nije mu namjera, nego bi radije da ukaže na ono što “Egzil” bitno povezuje i s “Ocem” i s “Još jednom rundom”, kao i s nekim drugim, po mnogočemu i neprispodobivim recentnim i nešto starijim naslovima. “Muškarci u stanju permanentnog nervnog sloma” - bila bi egida pod koju bi se mogli podvesti svi oni, ali bi to u odnosu na ta tri filma bila sasvim neozbiljno, iako, djelo čiji naslov parafraziram, makar urnebesno smiješno, to nimalo nije. Nije neozbiljno, naravno. Kao što nisu neozbiljni, naprotiv, vrlo su ozbiljni, i “Egzil”, i “Otac” i “Još jedna runda”, ali bi bilo neozbiljno čak ih i ovlašno, kozerski , preko naslova, povezivati s filmom Pedra Almodóvara, iz jednog jedinoga, no nezanemarivog, da ne kažemo “the” razloga: razloga slobode, ne kao nečega o čemu se (prigodno) zbori i pamfletuje, ili ga se proskribira, nego slobode koja jest, koja je slobodna, koju se živi, da se tako vintage izrazim.

Još jedna runda, Thomas Vinterberg

U trenutku kad je španjolski majstor snimao svoje remek-djelo bilo je više slobodne slobode u društvu u kojemu je on živio, nego što je ima, ne danas, u pandemiji, nego i unatrag nekoliko godina, kad su sva tri navedena filma nastajala: “Žene na rubu živčanog sloma” su, naime, iz vremena i prostora Zapadne Europe bez hiperbirokratiziranih fondova, bez turbotehnokratiziranih projekata i fantomskih komisija, o politbiroima i partijskim, pardon, kriznim stožerima i vakcinacijskim  knjižicama da i ne govorimo. Tog davnog kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, u još uvijek “normalnoj Europi”, nije bilo ne samo izvanrednih (zdravstvenih?) stanja ni lockdowna (koji su uskoro postali endemični tek za Balkan), nego nije bilo ni bezočne ekspoloatacije tuđe ugroženosti, ni propisivanja slobode na recept, čas za homoseksualce, čas za imigrante, čas za mlade, čas za sirotinju, čas za Rome, čas za prestarjele, čas za silovane (žene općenito su davno “odrađene”)… Od čega, naravno, bogato žive jedino najsebičniji aktivaši i najnekreativniji dijelovi “kreativnih industrija”, propaganisti i dizajneri dosade, a da se jedva itko i pita – a tko su uopće ti “većinci”, kojoj manjini oni pripadaju, što ih to čini kvalificiranima da razvrstavaju ostale, da pišu parole i izdaju biltene za ponašanje prema ovima i onima svima redom? I, najvažnije, da li se još itko pita – a gdje je tu čovjek, na koncu konca, ima li ga?

No, ne bih ni spominjala spomenute fragmentatore i propisivače “identiteta”, jer oni i nisu najvažniji, da mi to nije pomoglo da dođem do osnovnog pitanja svih triju izdvojenih prošlogodišnjih ostvarenja, nastajalih uoči 2020. godine, u različitim zemljama, u različlitim uvjetima, i od strane različitih autora. “Ima li ovdje čovjeka”, pitaju se i Xhafer, uspješni biokemijski inžinjer koji živi u Njemačkoj a podrijetlom je s Kosova, kojeg savršeno utjelovljuje Mišel Matičević; i Nikola, dobroćudni nezaposleni otac drvosječa s juga Srbije, u najboljoj dosadašnjoj filmskoj ulozi Gorana Bogdana; i Martin, očajni srednjoškolski profesor iz danske (pl)utopije, kojeg neviđeno skrušeno, od histrionske taštine ispražnjeno, i baš zato impresivno igra Mikkelsen. No, iako se u početku čini drugačije, to pitanje, koje bi se bez gubitka u transferu moglo i refrazirati kao “Ima li ovdje muškarca”, budući da je u svakom od svojih proto-oblika bilo povezano isključivo s tim spolom, upućuju i Xhafer, i Nikola, i Martin prvenstveno samima sebi, što je i najvažnije.

Otac, Srdan Golubović

Iako, nije baš ni da oni to čine rado i ničim izazvani: ako su takva, herojsko-filozofska, “prava muška” (samo)pitanja i vremena ikada i postojala, ova sad to zasigurno nisu; ali, upravo  to, ponešto difuzno, no, ako i bez svjesne namjere, u konačnici ipak sasvim bjelodano, pokazuju sva trojica redatelja: živimo u potpunom krahu patrijarhalne civilizacije. Muškarac kao patrijarh, kao super-otac, kao lovac, kao hranitelj, kao branitelj, kao odrasli i pametniji, kao snažniji i discipliniraniji, kao uzor i vođa, kao izumitelj i spasitelj… ne postoji već tko zna koliko vremena: on je možda i prva (neprimijećeno) izumrla vrsta, simulirana još samo u reklamama i pop-kulturnim šaralažama (od kojih je najbolja( bio) rock’n’roll); zaustavljen u nekom interrengnumu, zarobljen je “emancipacijom”, anesteziran i steriliziran tehnologijom i pornologijom, uhvaćen u algoritam prosječnosti i bezličnosti. I ne, nije zamijenjen ni matrijarhatom niti nečim još boljim, nego tek nadigran od strane loše organiziranih šmokljana, ambicioznih štrebera i odioznih nasilnika (i) ljigavaca, koji vode svijet u … pa, to bar valjda svi vide.

Stoga nije nimalo nevažno što je u filmu “Egzil” svojevrsni pokretač svega crknuti štakor, točnije,  više njih: njihovo pojavljivanje na sasvim neočekivanom mjestu europskog naselja za imućne izaziva u glavnom junaku gnušanje koje, u prvi mah, potakne njegove obrambene i napadačke mehanizme (zaostale s Balkana (i) devedesetih), no koje, kao savršeni primjerak svoje civilizirane sredine, iako dugo izgleda kako bi moglo biti drugačije, budući da se Morina sjajno poigrava već jedva podnošljivo popularnom formom trilera, Xhafer vrlo brzo sam u sebi zakovrne na pristojnost i prazne razgovore, što ga pak odvodi u (samo)izolaciju i izuzetno povišeno, gotovo psihotično stanje svijesti, pojačano i konstantnim pritiskom  bivanja funkcionalnim u posao-kuća rutinski hektično nesustigljivom životnom stilu, da bi pri kraju, kojeg zapravo ne vidimo, jer ga ni nema, sve to skupa na površinu izbacilo (i) njegovu vlastitu nečistu savjest.

Egzaltiranost u kojoj se nalazi, ali jednako tako i blijedu ispuhanost gotovo sviju oko njega, Morina prispodobljuje kao da, bez ikakve namjere, niti da o tomu misli, sublimira Tarkovskog, Bergmana i Bressona, ili kao da ujedinjuje slikanje, dirigiranje i koreografiranje, a ne zanemaruje ni skulpturalne aspekte, što je iznenađujuće sinematički maestralno čak i za autora sjajnog, dugometražno-igranog debija “Babai”, s kojim se prije šest godina, taj sada četrdesetdvogodišnjak već pokazao kao sasvim  zreo i nenametljivo upečatljiv redatelj. Ima, dakle, u “Egzilu” onog nečega što se ni najboljima ne događa često, nečeg “slučajnog”, i o umjetnicima neovisnog, neke dodatne ljepote i snage koje su nadrasle same sebe, onoga što u sportu valjda zovu zona, a u staromodnoj umjetnosti nadahnuće, a što se nerijetko ne prepoznaje niti honorira adekvatno (odmah), ili se čak (u jednoumljima) svjesno ignorira. I što isto tako pokazuje kako još uvijek ima kultura i kinematografija čija ostvarenja nadilaze i obzore njihove vlastite A-festivalske, i svih drugih unificirajućih mašinerija.

Zahvaljujući i tom stvaralačkom erosu, Morina u “Egzilu” krajnje suptilno, iako čitavo vrijeme intenzivno intenzivno, čemu svakako pridonosi i glazba/zvuk Benedikta Shiefera, sasvim bez greške  rekreira osjećaj izmicanja tla pod nogama suvremenog muškarca, koji, kao što film također filigranski potcrtava, uopće nije tek “subjektivan”, a još je manje “privatan”, ludilački”; no, nije ni samo egzilantski, ukoliko, naravno, izgnanicima ne smatramo gotovo sve ljude, što danas nije daleko ni od puke faktografije.

Morinin je glavni junak svjesno racionalan i socijabilan muškarac u takozvanim najboljim godinama, koji, kao donedavni stranac, u suprotnom ne bi ni bio tu gdje jeste, ma koliko da mu je i njegov izgled kultiviranog alfe bio od pomoći: Xhafer je sve uradio kako treba i po pravilima, čak su mu i slabosti i nečiste savjesti društveno uobičajene i tolerabilne, ako ne i, kao surogat-dokazatelj da se” ipak živo”, zapravo poželjne, pogotovu u birokratizirano beskrupuloznom svijetu (današnje znanosti). On se je svjesno, a vrlo vjerojatno i dragovoljno odrekao svojih patrijarhalih korijena, napustio je sve rodovske i plemenske zaostalosti, ali i “emotivne pretjeranosti” Balkana, te očito nije ni imao ovdašnji (da li) genetski otpor prema filozofiji, matematici i logici, odnosno prema “čistom” znanju i obrazovanju, onom koje nije tek privremeno sredstvo za nešto “egistencijalnije”; oženio se tipičnom Njemicom, ma što da to značilo, ima djecu koju voli na sasvim suvremen način, i svi sretno žive u ukusnom modernističkom stanu.**

Pomalo slično kao i u filmovima “The Square” i “Force Majeure”, i protagonist “Egzila”, međutim, nenadano bude ubačen u situaciju “igračke bogova”, no, za razliku od hvaljenog i nagrađivanog švedskog redatelja Rubena Östlunda, Morina ne konzervira britko predočenu situaciju muškarčeve sebičnosti i neadekvatnosti tek rezigniranošću ili traženjem “žrtvenog jarca”, odnosno, ne svodi priču na defetistički zaključak kako su današnji (zapadni) muškarci ili slabi i izgubljeni ili beskičmenjaci i hulje, no, tu se, eto, ništa ne može, jer boljega ni nema, ili bi, pak, moglo biti i puno gore.***

Kao što i priliči filmu o suvremenom kvazi-alfa muškarcu, žene su u sva tri naslova s početka ovog teksta u sasvim sporednim ulogama: najbljeđa je svakako ona Martinove lijepe supruge Anike, koja bez imalo životnosti spaja majčinstvo i zaposlenost i (skandinavsku) žensku samosvojnost, da se, što možda i jeste zasluga glumice Marije Bonnevie, čini kao nekakav umjetni prototip tek. Jednako je tako i Biljana, majka dvoje Nikoline izgladnjele djece, nakon odlučnog i očajnog vapaja za pomoć u krugu tvornice iz koje joj je muž nedavno otpušten, vrlo brzo svedena na i bukvalno pasivnu žrtvu sistema (a ne vlastite “histerije”). Nju utjelovljuje odlična Nada Šargin****, zbog čega je velika šteta da u “Ocu”, koji ionako nije sasvim dramaturški slijedio stvarne živote po kojima je snimljen, ona nije dobila i više prostora i veći značaj, pa makar to možda i ponešto promijenilo njegovo isposničko ozračje.

Najteža zadaća u ovom kontekstu pripala je ipak glumici Sandri Hüller, koja je nezahvalnu ulogu sporedne, pa još k tomu i nesimpatične Xhaferove supruge, mogla, a vjerojatno i trebala sebi priuštiti upravo zato što si je nedugo prije toga sasvim dala oduška u glavnoj ulozi jednog drugog izvrsnog njemačkog filma, “Tonija Erdmanna” redateljice Maren Ade, koja je i producentica “Egzila”. Iako je za nju kao glumicu vjerojatno dobro što je istražila i pokazala različite fasete svoga talenta, ja bih je, ipak, u budućnosti radije gledala u “ženskim” filmovima i u nezaboravnim rolama.

Egzil / Exile, Visar Morina

Nezamjenjiv doprinos “Izgnanstvu” dao je pak direktor fotografije Matteo Cocco*****, o čemu bi se, kao i mnogočemu drugom u tom filmu i oko  njega, mogli napisati još mnogi, i dulji, i analitičkiji, i podrobniji, i nadahnutiji… tekstovi od ovog već sad predugačkog za digitaliju na kojoj ga čitate. Istaknut  ću stoga još samo da će i o “Egzilu” biti još riječi u skorim “nastavcima” koji će se ticati u prvom redu “Oca” i “Još jedne runde”, kao i napomenuti da štošta bitnoga o tom, jednom od najautohtonijih djela novog milenija nisam ni spomenula. Poput, recimo, jedva naznačenog, ali za eksplozivnu, etički uzavrelu atmosferu presudnog Xhaferovog odnosa prema eksperimentiranju na štakorima, kao i prema, čini se, već globalno prihvaćenom, ignorantsko-pohlepnom ubrzavanju znanstveno-istraživačke procedure i olakom izostavljanju važnih koraka u proizvodnji biokemijskih proizvoda. Na kraju, samo još ovo:  ne, ipak, Bogu hvala, “Egzil” nije nikakav “kafkijanski film”.

Vesna Pažin

* ”Egzil” je prikazan na 26. Sarajevo film festivalu (“Srce Sarajeva” za najbolji film), kao i na beogradskom 26. Festivalu autorskog filma (“Gordan Mihić” za najbolji scenarij), a “Otac”, koji je na Berlinaleu osvojio nagrade publike i Ekumenskog žirija, prikazan je još i na Zagreb film festivalu. “Još jedna runda” je pak premijeru imala u rujnu 2020. na Torontu, dobila je sve moguće nagrade, i još je uvijek u kinima.
** Bilo bi vrijedno ozbiljne filmske (i arhitektonske) studije istražiti zašto današnji redatelji visoko-modernističke stanove mahom tretiraju onako kako su to njihove kolege prije stotinu godina činile s napuštenim vlastelinskim kućama i dvorcima: kao siguran kontekst za horror, ili triler bar.
*** Već je neugodno koliko su redovito za loše primjere u euro-atlantskom filmu “zaduženi” Rusi: bit će zanimljivo vidjeti hoće li oni ikada dočekati svoju inkluzivističku (EU-)kampanju…
**** Prilično je znakovito da se još uvijek nije našao (regionalni) filmski autor, ili autorica, koji bi Nadu Šargin izvukao iz stereotipa “krhke ženice”, onako kako je, recimo, poze “fatalne ženice” ( na žalost tek nakratko) Natašu Janjić oslobodila Ivona Juka u filmu “Ti mene nosiš”.
***** Talijanski Berlinčanin Matteo Cocco (1985.) dobio je Europsku nagradu za najbolju filmsku fotografiju u 2020. godini za “Volemo Nascondermi” Giorgija Dirittija, film o umjetniku Antoniju Ligabueu, koji je, može biti, utjecao i na njegov osebujan pristup u “Egzilu”.

Video
02.12.2024 | 22:06

VOĐENJE: Ana Knežević - Geometrija praznine

Nema umetnosti bez eksperimenta, stav je umetnice Ane Knežević, koji je dokazala na delu izložbom "Geometrija praznine" u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, čiji je katalog nedavno objavljen, a jedan od predstavljenih r