Riskirati, na pozitivan način
Nije više baš ni tako neuobičajeno da koreografi dovedu publiku ravno na pozornicu i posjednu je vrlo blizu ili tik do plesača; ali, ne događa se baš ni tako često da odmah nakon izvedbe, na istoj toj pozornici, gledatelji imaju priliku dojmove razmijeniti i pitanja postaviti autoru i izvođačima osobno. To rijetko iskustvo priuštili su u protekli četvrtak i petak publici na pozornici Velike dvorane Sava centra slavni koreograf Jiří Kylián i 12. Beogradski festival igre, manifestacija koja i ove godine, između 23. ožujka i 9. travnja, predstavlja vrhunske domete suvremenog plesa i modernog baleta.
Jedan od najznačajnijih svjetskih koreografa, Čeh koji je gotovo 25 godina bio i umjetnički ravnatelj kultnog haškog Nederlands Danse Theatera (NDT), ovaj je put beogradskoj publici predstavio samo za tu priliku složenu kompilaciju pod nazivom "Kyliánove produkcije": dvije kraće koreografije - "Adresat nepoznat" na glazbu Charlesa Ivesa i "14'20"" na muziku Dirka Haubricha, zatim četrdesetminutni film s ulomcima nekolicine od ukupno sto koreografija koje je kreirao do sada, te razgovor s publikom.
Dvije večeri zaredom, po tristotinjak gledatelja imali su tako priliku da na pozornici Sava centra uživo i izbliza dožive svu mističnost Kyliánova stvaralaštva, ovaj put u posvećenim izvedbama Valentine Scaglia, Celije Amade i Lukasa Timulaka, koji su, u dva odvojena dueta, minimalistički sublimirali najbitnije odrednice njegova rada: posve jasnu i vidljivu, utjelovljenu prisutnost jedne uzvišene, gotovo nezemaljske ljepote "koja oduzima dah", poetičnu filozofičnost i ovostranu onostranost te snažnu lakoću i savršenstvo pokreta, ali, prije i iznad svega - unutarnju cjelovitost. Cjelovitost toliko intrinsičnu da je i svaki "ekstrahirani" dio opet cjelina: koreografija predstavljena u Sava centru, naslovljena jednostavno prema svojoj duljini "14'20"", nastala je tako iz komada "27'52"", rađenog za NDT i predstavljenog prije šest godina i na Beogradskom festivalu igre i na zagrebačkom Tjednu suvremenog plesa.
Iako je tom davnom prilikom bilo u katalogu "objašnjeno" upravo preko vremenskih odrednica - točnim popisom koliko je na što (za tadašnju) pripremu potrošeno sati (1.687 sati individualnih pokusa s plesačima, 182,5 sata s asistentom koreografa u studiju, 629 sati za skladanje glazbe, 93 sata fizioterapije, 51 menagementa ...), djelo nastalo na glazbu što je suvremeni skladatelj Haubrich komponirao na dvije Mahlerove teme, te posvećeno upravo pitanju "što je vrijeme", zadivljujuće je bezvremeno, gotovo da bismo rekli kako svjedoči o vječnosti.
Osupnutom tom ljepotom, prisutnome u čudesnom svijetu Kyliánova "vremena" stoga se ne čini pretjeranim ni pomisao/osjećaj kako je on u plesu ono što je Bach u glazbi, korijene čega je, na neki način, u kasnijem razgovoru s publikom, otkrio sam koreograf, naglasivši kako je još kao mladi polaznik Praškog konzervatorija, dok je učio svirati klavir, bio "duboko, duboko zaljubljen" u tog baroknog majstora.
"Kada je glazba u pitanju, moja ljubav ide baroku, posebno Bachu, Händelu i Mozartu, a onda i suvremenoj glazbi; na neki način, preskačem romantično razdoblje", kazao je Kylián, koji je, odgovarajući na pitanja novinara Miloša Milovanovića, te ona iz publike, donekle pojasnio i način svoga rada s plesačima.
"Svaki put kada plešete, riskirajte svoj život. Treba riskirati, stalno riskirati, na pozitivan način; ako niste spremni posvetiti svoj život plesu, bolje da se time ni ne bavite", iskazao je Kylián riječima ono što se vidi i u njegovim koreografijama, izvedenim uživo, ali i u onima samo predstavljenim filmskim insertima.
U tek šestominutnom, "živom" "Adresatu nepoznatom", nastalom prije 12 godina za NDT na Ivesovu kompoziciju "Pitanje bez odgovora" iz 1908. godine, duetu Valentine Scaglia i Lukasa Timulaka, moguće je tako naslutiti "misterij našeg postojanja", ali i osjetiti svu začudnost stvaranja, koju je i sam autor iskusio radeći to djelo, o čemu je rekao i ovo: "Cijeli naš život je neodgovoreno pitanje; na njega pokušavamo odgovoriti u sferama umjetnosti, filozofije..., ali ono ostaje neodgovoreno i - u to sam jedino siguran - ostat će neodgovoreno".
Iako je ples umjetnost koja se jako teško pretače u filmsku ("pokretnu") sliku, čak i dijelovi snimki njegovih koreografija "Petite mort", "Falling Angels", "Birth-Day", "Tar and Feathers" i drugih, koje je sam izabrao, zadržavaju - kako je pokazala projekcija na BDFu - ono najvažnije od Kyliánova rada, a pružaju i neke nove mogućnosti sagledavanja: uvid u iznimnu dosljednost tog opusa, na primjer, kao i potvrdu koliko je u njemu bitna fluidna simetrija muškog i ženskog, iz koje kao da i proizlazi preplavljujuća harmonija njegovih djela.
Upitan za koga radi svoje koreografije - samoga sebe, plesače ili za publiku, karizmatični 68-godišnji koreograf - kojemu je jedna oduševljena gledateljica, preko prijatelja-posrednika, (šaljivo) ponudila brak - odgovorio je da radi za publiku, te dodao kako je to zapravo trokut u kojemu su svi važni.
Na jed(i)no pitanje koje je izgledalo pomalo izvan konteksta, ono o političnosti (njegovih) djela, Kylián je pak odgovorio kako osobno smatra da ples nije pogodan za izražavanje političkih stavova, ali je naglasio i da je zinteresiran za sve što se događa te primijetio kako živimo "u zastrašujućem vremenu, u kojemu ludilo, u svim područjima, prelazi sve granice". Da mu nije stran ni lokalni politički kontekst, pokazao je pak već na samom početku razgovora, kada je, nakon što je zahvalio direktorici BDF-a Aji Jung na iznimnom festivalu, usput primjetio kako u publici nema beogradskog gradonačelnika (za razliku od ministra kulture Ivana Tasovca).
No, bila je to samo kratka digresija: veći dio razgovora protekao je u duhu njegovih koreografija: sjajna Celia Amade podijelila je s prisutnima ponešto od vlastitog iskustva rada s Kyliánom, istaknuvši kako je to ravnopravan odnos, u kojemu je odlučujući "duboko skromni i ljudski pristup", a slično su govorili i njezini kolege. Sam autor naglasio je i kako su "nesavršenosti ono što čini osobnost" te otkrio kako ni sam često ne razumije vlastite koreografije u osnovi, odnosno ne zna odmah što je stvorio nego to shvati tek nakon nekoliko godina.
Vesna Pažin
