Prožimanje intimnog i političkog u “režiranju” videa
Criticize This! T-HT nagrada@msu.hr, MSU Zagreb, 24.2-25.3.2012.
Piše: Bojan Krištofić
Ceremonijom dodjele nagrada u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 25. ožujka zatvorena je peta po redu natječajna izložba T-HTnagrada@msu.hr, koja je posljednjih godina postala jedna od reprezentativnijih smotri suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, što zbog kontinuirane kvalitete izloženog materijala, što zbog izdašnih novčanih nagrada "najboljim" izlagačima, osiguranima sponzorstvom Hrvatskog Telekoma, suorganizatora izložbe.
Stručno povjerenstvo je među 40 izloženih radova (od 249 prijavljenih) prvu nagradu dodijelilo Damiru Bartolu Indošu za zvučnu instalaciju i performans O postajanju Čovjeka šahtofona, dok je druga pripala Renati Poljak za video Režiranje glumca / režiranje uvjerenja, a treću nagradu dobila je Luiza Margan za prostornu instalaciju Izvan uloge. Dobitnik nagrade publike, Stjepan Šandrk, izabran anonimnim glasanjem, posjetitelje je osvojio uljem na platnu Martina Grlić gleda 'Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj' Lovre Artukovića. Općenito, postav izložbe nije bio uvjetovan tematski, ni medijski, a niti dobno, te je predstavljen heterogeni skup radova umjetnika različitih generacija, čiji se tematski i estetski interesi kreću od suvremenih umjetničkih praksi ostvarenih u 'novim' medijima, do poigravanja tradicionalnim likovnim medijima poput slike ili skulpture, čije granice umjetnici nastoje konceptualno pomaknuti. U postavu su s jedne strane prevladavali video radovi i prostorno-zvukovne instalacije, a s druge ulja na platnu u kojima je primjetan povratak figuraciji kao jasnom izrazu društvene kritike ili krajnje intimnih preokupacija umjetnika. Pojedini radovi, dakako, izlaze iz ove grube podjele, no zanimljivo je što su takvim iznimkama izmakle nagrade, te se može reći kako su nagrađeni radovi posve reprezentativni za izložbu u cjelini.
Tako se rad Renate Poljak uklapa u onu skupinu video izložaka tematski određenih kritikom društvenih i političkih struktura moći, čiji sveobuhvatni utjecaj umjetnici nastoje analizirati i razgraditi. Drugonagrađena umjetnica montirala je kadrove iz jugoslavenskog filma Boško Buha (1978.), propagandne priče o najmlađem heroju NOB-a (poginulom 1943.), redatelja Branka Bauera, sa snimkama intervjua koji je sama uradila s Ivanom Kujundžićem, tumačem lika Boška Buhe u Bauerovom filmu. Gledajući ovaj relativno kratak video (oko 15 minuta), gledatelj ubrzo shvaća kako je intervju s Kujundžićem proračunato namješten i režiran, što je naglašeno suprotstavljenim rakursima snimanja u kadrovima gdje ispitanik izriče potpuno oprečne političke stavove. Naime, kadrovi iz starog partizanskog filma, dovedeni su u kontrapunkt s režijski statičnim suvremenim snimkama, u kojima Kujundžić čas izražava simpatije i privrženost prema bivšoj državi i političkom projektu KPJ, a čas o tome govori s odbojnošću, ponoseći se na svoje kasnije (stvarno) sudjelovanje u Domovinskom ratu. Kako gledatelj nikako ne može objektivno procijeniti Kujundžićevu iskrenost, video postaje snažan i uvjerljiv komentar uloge filma i televizije, pa i same video umjetnosti u 'režiranju uvjerenja', odnosno masovnoj artikulaciji i distribuciji dubioznih suvremenih ideologija, post-modernom spoju političkih utjecaja prošlosti koji prevladava u regionalnom tranzicijskom društvu od raspada Jugoslavije, pa sve do danas.
Nasuprot radu Renate Poljak, posve različit video Damira Očka We saw nothing but the unfirom blue of the sky zahvalan je primjer druge skupine video radova u postavu, one koja se ne referira izravno na politički kontekst, već se bavi svojevrsnim lirskim istraživanjem umjetnikove podsvijesti, intuitivno reagirajući na društvene i prostorne mijene. Umjetnika je isprva inspiriralo svjedočenje jednog pripadnika etničke manjine u Burmi, o preživljavanju tsunamija potaknutog potresom 2004. godine, koji je istaknuo kako je njegov narod ostao nepovrijeđen katastrofom (dok burmanski lađari nisu), zbog toga što lađari "nisu znali gledati". Očko je najprije reagirao literarno, napisavši pjesmu o ovom događaju, a drugi je korak bio dati je na čitanje osobi s velikim poteškoćama u govoru (izraženo mucanje), i tako dobiti dio zvukovnog materijala za budući video. U samom se videu isprepliću crno-bijele snimke ljudske i životinjske aktivnosti na nekoj prostranoj pješčanoj plaži sa snimkama umjetnikove svjetlosne instalacije u žutoj boji. Dok gledamo c-b kadrove, slušamo gotovo nerazumljivo recitiranje pjesme, a dok gledamo kadrove u boji, slušamo fragmente buke usklađene s izmjenama svjetlosti na video snimkama, što je opet ritmički organizirano prema tempu recitacije. Takvim postupkom umjetnik gradi kompleksnu značenjsku cjelinu, posvećenu preprekama koje nam osjetila, govorni organi, i naposljetku intelekt, postavljaju na putu do što potpunije i jedinstvene percepcije svijeta, posebno u suvremenom dobu sve jačeg i bržeg fragmentiranja i osipanja relevantnih informacija. Slično kao u ranim dugometražnim filmovima Wernera Herzoga (Fata Morgana, 1971.), Očko montažom konkretnih i apstraktnih prizora, snimaka pejzaža i čistih svjetlosnih efekata teži pročistiti gledateljevo viđenje zbilje, prikazujući svijet kao 'tabulu rasu', značenjski neutralan prostorno-vremenski okvir koji čovjek tek treba (ali i ne mora) raščlaniti u koherentan misaoni sustav. Umjetnikov pristup lirici naglašeno je modernistički – i pisani i recitirani iskaz pjesme želi upozoriti na objektivna ograničenja jezika u izricanju kako ljudske intime, tako i njene uloge u cjelovitom slijedu previranja u prirodi. Za razliku od videa Renate Poljak, Očkov rad ne stimulira naše racionalne mehanizme, već subliminalno djeluje na podsvijest i potiče intuitivne reakcije i meditativno sanjarenje u mraku projekcijske sobe, koje može potrajati i po nekoliko uzastopnih gledanja videa.
Osvrnuli smo se, dakle, na dva rada reprezentativna za dominantni izražajni medij na izložbi – video, od kojih je jedan i nagrađen, što na neki način potvrđuje snagu i vitalnost cjelokupne izložene video produkcije. Znakovito je, međutim, što je nagrada publike otišla u ruke autoru ulja na platnu, i to takvog djela čiji pretenciozan naslov nije uspio sakriti kako je riječ o dosjetki iscrpljenoj već na prvu loptu, koja ne opravdava ogroman trud uložen u proizvodnju slike. Ona svoju estetsku i refleksivnu snagu crpi isključivo iz Artukovićevog iznimnog ostvarenja, do najsitnijih detalja prikazanoga na Šandrkovoj intervenciji, koja međutim ne drži vodu. Činjenica da je publika upravo ovo djelo proglasila najmilijim, pokazuje kako ona još nije dovoljno senzibilizirana za recepciju hrabrijih i radikalnijih suvremenih umjetničkih praksi. U slučaju ove izložbe, javnost je očito procijenila kako zanatski uzorno izvedena slika, simbol tradicionalne likovne vještine, vrijedi više od suvremenih medijskih istraživanja i virtuozne uporabe digitalnih medija, što je, mora se priznati, u suprotnosti s koncepcijom cijele izložbe.
Nedvojbeno, ova godišnja natječajna izložba danas je jedna od najznačajnijih smotri suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Zahvaljujući, između ostalog, i visokom produkcijskom budžetu, ona je u medijima iznimno dobro popraćena, te je široj javnosti predstavljena kao prestižan društveni događaj. Također, i Muzeju je izložba vrlo korisna jer je riječ o dobroj platformi za otkup najnovijih umjetnina relevantnih domaćih autora, čime MSU pokazuje da koliko-toliko prati aktualna umjetnička kretanja. Naposljetku, i umjetnicima je to prilika za poveći novčani dobitak i snažniju promociju svoga rada. Organizatori izložbe nisu, međutim, dovoljno razradili i naglasili njenu edukativnu i odgojnu ulogu, za što postoji izvrstan potencijal; i to u situaciji kada su takvi koraci očito nužni za kvalitetno obrazovanje široke publike različitih generacija, koja dugoročno mora postati istinski sudionik muzejskog programa. To će ubuduće zasigurno biti sve važniji zadatak ovakvih velikih, ambicioznih revijalnih izložbi.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
