Neli Ružić: Jedino utočište je u zajedništvu i solidarnosti
Vreme se nalazi u najužem polju interesovanja Neli Ružić, umetnice čija biografija neposredno oblikuje njen rad. Ona je diplomirala slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i magistrirala na Facultad de Artes, UAEM, u Meksiku, gde do 2012. godine predaje na ENPEG La Esmeralda u Meksiko Sitiju. Poslednjih deset godina živi i radi u Splitu, gde predaje na Umetničkoj akademiji.
„Timescape – Vremenski pejzaž” naziv je njene samostalne izložbe u galeriji Podroom Kulturnog centra Beograda, koja obuhvata niz novijih radova. Sama izložba nastala je u saradnji Umjetničkog paviljona iz Zagreba i KCB-a.
Zeptosekunde, foto: Tanja Drobnjak © KCB
– Kako je došlo do saradnje? U kontekstu saradnje dve institucije, da li ova izložba za Vas nosi neko posebno značenje?
Neli Ružić: Izložba Timescape je bila uvrštena u program galerije Podroom, a do suradnje je došlo tokom izložbe u Zagrebu. Naime, Irena Bekić, upravnica Umjetničkog paviljona, koja je ujedno i kustosica izložbe, sa ovom je izložbom započela višegodišnji program Umjetničkog paviljona koncipiranog kao Izmještanje pri čemu se zbog nemogućnosti izlaganja u vlastitom prostoru koji je oštećen od potresa, Paviljon privremeno izmješta i naseljava druge prostore. Tako se nakon zagrebačke izložbe, ona izmjestila u Beograd. Izuzetno je iskustvo izlagati u Kulturnom centru Beograda sa sjajnom organizacijom i profesionalnim divnim ljudima.
Izložba za mene nosi posebno značenje jer je to i moj drugi povratak Beogradu, gradu u kojem sam studirala do 1990. godine. Do prvog povratka, što zbog rata, što zbog mog odlaska u Meksiko, prošlo je četvrt stoljeća, 2015. godine sam izlagala u Remontu na poziv kustosa Miće Karića u sklopu projekta From Diaspora to Diversity. Do ovog drugog povratka prošlo je nešto kraće vrijeme, sedam godina. Izuzetno sam radosna što sam opet ovdje u gradu u kojem sam tijekom studija izgradila vlastiti prostor senzibiliteta uz ljude koji su bili moj beogradski dom. Naravno, susret s Beogradom je uvijek i potpuno nov, sve se mijenja, mi i mjesta, novi susret ritmova.
Imamo li plan za jučer? foto: Neli Ružić
– Sa druge strane, koja je uloga kulture u kontekstu aktuelnih pokušaja normalizacije odnosa dveju država i koliko je to pitanje relevantno za (neki deo) Vaše umetničke prakse, ako već jeste za Vašu biografiju?
Neli Ružić: Uloga kulture je ključna, samo kultura i umjetnost može višedimenzionalno promatrati prošlost i budućnost naših dvaju država, iznaći treći put. Umjetnici detektiraju sjene svog doba, reagiraju na njih i često naslute i ono što dolazi. Kao polje senzibiliteta i solidarnosti, umjetnost može pridonijeti kulturi nježnosti i jačanju spona koje nas drže zajedno. Kao profesorica na splitskoj Umjetničkoj akademiji to pokušavam osvijestiti i mladim ljudima.
Jako je puno rana i nepravdi koje su još uvijek otvorene. Složenost tih vremena devedesetih koja smo živjeli dijelim sa mojim kolegama i prijateljima u Beogradu od kojih su mnogi bili angažirani na antiratnim demonstracijama. S obje strane borili smo se s nacionalizmima, strašnim situacijama rata i tranzicijama u kojima smo izgubili prostor javnog dobra usljed kriminalne privatizacije onih koji su taj rat i vodili. Kako to dobro definira brazilska teoretičarka i psihoanalitičarka Suely Rolnik, insercija neoliberalnog kapitalizma kako u Latinskoj Americi tako i u ovom dijelu Evrope, bila je „dupla perverzna operacija jer ne samo da je ukrao kreativnu snagu kako bi stvorio tržište (...) nego je istovremeno iskoristio i ranu“.
Prekasno je za odustajanje, foto: Jasenko Rasol
– Rad „Prekasno je za odustajanje” bio je izložen na Glavnoj železničkoj stanici u Zagrebu. Kako vi sagledavate vreme u životu savremenog čoveka, a kako prostor u vašem životnom toku? Na koji način su vreme i prostor uzajamni?
Neli Ružić: Svjetlosna intervencija Prekasno je za odustajanje sadrži vremenski obrat, izokreće vremenske kategorije vezujući se na niz vremenskih odrednica, čekanja i kašnjenja, užurbanosti. Kolodvori su mjesta dolazaka i odlazaka, putovanja, opraštanja i susreta, na neki su način metafora života samog. Ideja željeznice višestruko je povezana s pojmom vremena kao i dislociranosti. Upućena putnicima, migrantima i prolaznicima kao i ljudima na tramvajskim stanicama, uvela je prostor bliskosti, poetsku dimenziju u javni prostor. Osnažiti, ne odustati, premostiti nemoguće, usprkos teškom i nesigurnom vremenu u kojem živimo. S obzirom na veliku fluktuaciju ljudi različitih kultura i veliki broj migranata na Glavnom kolodvoru, rečenicu sam prevela na engleski, arapski, francuski, farsi, španjolski, njemački i kurdski jezik te je bila ugravirala u ploču postavljenu u blizini ulaza na kolodvor, a tiskali smo i razglednicu sa prijevodima koja se mogla slobodno uzeti na kolodvoru.
Prekasno je za odustajanje upućuje na posljednji trenutak promjene i na odgovornost prema generacijama koje dolaze. Jedino što se čini utočištem je zajedništvo i solidarnost ali i aktivna svijest da smo dio složenih i međusobno ovisnih bioloških i geoloških sustava.
Moje istraživanje vremena usko je vezano za dugogodišnje izmještanje i život u Meksiku u koji sam se preselila krajem 1999te godine. Iskustvo odlaska-povratka proizvelo je neku vrstu vremenskog delaya, istovremenost sukobljenih temporalnosti što se povratkom još više produbilo. Odlasci i povratci nisu vezani samo za promjenu mjesta, već i vremena koje svjedočimo ili ne. Svetlana Boym u knjizi Obredi povratka piše: Ključno pitanje u obredima povratka je česta konfuzija vremena i mjesta, vremena individualnog života i vremena povijesti.
Prekasno je za odustajanje, foto: Jasenko Rasol
Osim tog osobnog iskustva, zanima me kako se oblikuje percepcija vremena unutar ekonomskih i ideoloških sustava, primjerice, razlike poimanja vremena u socijalizmu ili kapitalizmu, štednje i kulture popravljanja u odnosu na potrošačku kulturu današnjice. Potisak vremena u kasnom kapitalizmu postaje gotovo opipljiv i gust. Uronjeni u ubrzanje info-sfere i algoritam financijskog kapitalizma živimo tiraniju vremena u odnosu na sporije ritmove prirode i nas samih. Kako to precizno definira umjetnik, kustos i teoretičar novih medija, Peter Weibel: Ovo vrijeme-roba kao novi oblik želje koje pretendira na vječnost likuje nad vremenom ljudskog tijela i njegovom konačnošću. U svakodnevnom ritmu, vremena stalno nedostaje, a uslijed prekida ustaljenog ritma, u situaciji koju smo živjeli posljednjih godina – posebno s iskustvom lockdowna – postaje jasnije da je percepcija protoka vremena ekonomski i tehnološki, pa i ideološki uvjetovana.
– Osnovni korpus radova izložbe „Timescape / Vremenski pejzaž”, koja je izvedena u Zagrebu, oslanja se na kontekst tranzitornih prostora, ne-mesta: železničke stanice, javnih izložbenih prostora kao što su zagrebački Umetnički paviljon i Palata Vranicani, odnosno beogradska galerija Podroom. U njima ste izložili, među ostalim radovima, „Dahove (XX vek)” i „Disati zajedno (merenje kosmosa)”. Kako vidite odnos zajednice ljudi čije dahove ste učinili trajnim i fizičkih prostora koji su svačiji i ničiji (javni)?
Neli Ružić: Timescape se mijenja na svakoj od lokacija, preuzima stanja specifičnih prostora i povezuje ostale vremenitosti, tako da je Palača Vranyczany bila privremeno pretvorena u neku vrstu vremenske kapsule. U galeriji Podroom oblik izložbe bliži je podzemnom laboratoriju. Osim društvenih uvjetovanosti poimanja vremena, zanima me i odnos s transgeneracijskim vremenom, povijesnim vremenom, kao i sa onim vremenskim intervalima koje ne možemo pojmiti: biotemporalnost u odnosu na geološko vrijeme ili na znanstveno vrijeme poput, do sada, najkraćeg izmjerenog intervala, 247 zeptosekunde, vremena potrebnog za prolazak fotona kroz jezgru vodika. Ubrzanju i hitnosti suprotstavljaju se ritmovi dahova kao temeljne ljudske mjere vremena drugačije za svakog od nas.
Disati zajedno (mjerenje kozmosa), foto: Tanja Drobnjak © KCB
Radovi Dahovi (XX. stoljeće) i Disati zajedno (mjerenje kozmos) arhiviraju prisutnost života, njegovo pulsiranje ali i fragilnosti. U radu Dahovi (XX. stoljeće), snimljenom 2007. godine, kroz motiv daha na fotografijama printanim na staklene pločice, bilježim postojanje moje interkontinentalne zajednice postavljene u nekronološki niz, godinama rođenja u XX stoljeće. Recentniji rad, Disati zajedno (mjerenje kozmosa) je multikanalna video-zvučna instalacija i sastoji se od snimaka tragova topline daha na staklu kao i polaganog nestajanja pare koju stvara. Na sedam ekrana se u nasumičnom ritmu pojavljuju snimke otisaka dahova šezdesetak ljudi i nestaju u dubokom tamnom prostoru u kojem osvjetljene čestice prašine formiraju konstelacije slične zvjezdanom nebu. Materijalizacijom neopipljivog uspostavlja se prostor korespiracije, kolektivnog, molekularnog i vitalnog.
Dahovi (XX stoljeće), foto: Tanja Drobnjak © KCB
– Ulažete ogroman profesionalni i lični napor u nastanak umetničkih radova i to je posebno impresivno kada govoreći o njima uvodite mnoštvo referenci i ličnih iskustava. Međutim, sami radovi izvedeni su izrazito svedeno. Kako sagledavate sopstveni umetnički jezik i izraz u kontekstu spektakularizacije kulture kojom smo okruženi?
Neli Ružić: Od samog početka imala sam potrebu za sintezom, sublimacijom. Ako bi to prevela u područje književnosti, poezija mi je bliža od proze. Višeslojnost značenja, koncentracija sadržaja u minimalnoj formi. Težim pročišćenom likovnom izrazu, temeljenom na postkonceptualnim praksama, procesima i ekonomiji sredstava koja uključuje odbačeno, višak. Posebno me zanimaju rubne percepcije, neuhvatljivo ili jedva uhvatljivo osjetilima, ono što Marcel Duchamp naziva inframince i objašnjava kroz primjere poput minimalnih tragova energije, topline koja ostane na sjedalu nakon što se osoba ustane ili ona koja ostane nakon pritiska prsta na prekidaču.
Proces rada često uključuje suradnje, a neki od mojih dugogodišnjih suradnika su Tonči Bakotina (Studio Sensoria), Darko Škrobonja i Carol Chargueron koji su važni akteri i Timescape. Izuzetno mi je važna i etika u samom procesu, posebno u odnosu sa suradnicima, prostorima i publici.
Istovremeno i knjiga Nigdina, foto: Tanja Drobnjak © KCB
– U radu koji ste predstavili na izložbi veoma se posvećeno bavite odnosom prošlosti i sadašnjosti. Parafrazirajući Svetlanu Bojm, da li je moguća drugačija budućnost osim nostalgične?
Neli Ružić: Sjećanje i zaborav su teme kojima se bavim od početka devedesetih godina. U ranijim radovima bavila sam se preklapanjima osobnog i kolektivnog sjećanja, povijesnim narativima i njihovoj podređenosti afektu, ideologiji u odnosu na vlastito iskustvo preseljenja i odmaka. Povijest, pamćenje i sjećanje ključan su zalog političke trgovine, naročito na Balkanu. Sjećanje se nalazi u centru borbi moći za reprezentaciju stvarnosti, a sam zaborav zapravo je integralni dio onog čega se sjećamo. Taj odnos formira stvarnost. Sjećanje je selektivno i inventivno, uostalom, uvijek se sjećamo iz sadašnjosti; svaka nova sadašnjost modelira prošlost. Umjetnici stvaraju alternativne arhive, jer sa svakom novom budućnošću izranjaju nove prošlosti, kako tvrdi jedan od najpoznatijih povjesničara XX stoljeća, Reinhart Koselleck. Prošlost se najviše mijenja, s njom nikada nisi na sigurnom, kaže jedan od aktera u audio drami Imamo li plan za jučer? koji je dio izložbe Timescape.
U nekim radovim, posebno u periodu pred i nakon povratka iz Meksika u Hrvatsku, bavila sam se direktnije i nostalgijom. Dubravka Ugrešić je pisala da svaka nostalgija, kada su sjećanja izbrisana, bez obzira na vlastitu trivijalnost, postaje opasna. Svetlana Boym razlikuje restorativnu od refleksivne nostalgije. Restorativna nostalgija podrazumijeva zakopavanje u idealiziranu prošlost koja nikada nije ni postojala i koja je teren političkue manipulacije. Reflektivna nostalgija kritički promišlja mogućnosti u prošlosti u odnosu na sadašnjost te poziva na promišljanje potencijala nostalgije budućnosti, jer nostalgija nije samo vezana za prošlost. Ona modelira otpor u budućnosti, a takav potencijal nostalgije me zanima.
Razgovarala: Mirjana Boba Stojadinović
*Naslovna fotografija: Tanja Drobnjak © KCB