• Search form

20.06.2021 | 13:21

Tri filma o krahu patrijarhata - 3

Tri filma o krahu patrijarhata - 3

Teško mi je (bilo) odlučiti s koje strane pristupiti filmu „Još jedna runda“ Thomasa Vinterberga. Ne zato što je riječ o osebujnom, kompleksnom ili neproničnom djelu, nego baš suprotno: jedanaesti dugometražni  naslov danskog redatelja tek je možda malo više no filmski prosječan, jedan u nizu sličnih, otvoreno površnih i oslonjenih na usamljeni, doduše istinski, no ne i dovoljan adut – glumca Madsa Mikkelsena, koji glavnu ulogu dosadnog sredovječnog profesora povijesti sve do samoga kraja igra tako smrznuto da je to fascinantno*.

Zapravo, bilo bi najjednostavnije od tog filma i pisanja o njemu odmah odustati, bez obzira na sve puste nagrade koje je dobio, budući da o njima već neko vrijeme više govore (nevažni) filmovi koje nagradiše, nego što bi bilo obrnuto.  

No, kod „Još jedne runde“, koju odgledah u solidno popunjenoj zagrebačkoj Kinoteci, postoje dvije važne stvari: prvo, kao što sam već naglašavala u prethodna dva teksta ove trilogije, taj je film, još ozbiljnije no što su to i „Egzil“ i „Otac“, pokazatelj jedne sasvim nezanemarive i nezaobilazne globalne činjenice: potpunog kraha ne tek kapitalizma, industrijske civilizacije i/li zapadne kulture, nego njihova samog temelja -  patrijarhata. Drugo, a s prethodnim povezano, on, čini se, usputno i nenamjerno, naznačava jednu drugačiju perspektivu povijesti, koja je, meni barem, posve nova: gotovo kao u šali, glavni lik, „the profesor“, nekadašnji veliki frajer nekog muškog čopora, koji je u međuvremenu, kao i većina takvih, postao otupjeli rutiner što čeka penziju, svojim učenicima skreće pozornost na to da su mnogi slavni, pa i ugledni državnici prošloga stoljeća bili alkoholičari.

Njemu ta teza treba kako bi potkrijepio vlastito polagano (ponovno) prepuštanje čarima zavodljive tekućine, te on taj alkoholizam, naravno, ne predstavlja ni sasvim otvoreno ni upozoravajuće, nego samoudovoljavajućoj pripitosti a zatim i nalivenosti, vlastitoj kao i onoj „velikih igrača“, daje nadvremenski očarajavći štih nečeg višeg, čime njegova povijest postaje tek nekakva nova(?) priručna mitologija.

Ali, osim na slijepu cestu sljedbenika, profesorovo ukazivanje na dugo zanemarivane činjenice može (nekog odraslog) uputiti i k daljnjoj spoznaji, pa makar i preko tog naizgled banalnog, već poznatog i izučavanog, no ne i percipiranog kao najbitnije, niti do sada tako bjelodano predavanog srednjoškolcima, podatka da je, primjerice, Winston L. S. Churchill čitav svoj odrasli život, svakodnevno, bez značajnije iznimke, konzumirao velike količine nekakvih alkoholnih pića (neka mi oproste mitomani što njihovim nazivima ne pridah neku važnost). Kako bi sve bilo još gore/zanimljivije**, nije baš, otkriva također profesor u „Još jednoj rundi“,  da je britanski Churchill bio neka iznimka: ni ostatak „velike ratne trojke“ nije baš bio trijezan, ni sjedinjenoamerički F.D. Roosevelt,, kao ni sovjetski Staljin***, kojemu se, u skladu sa steretipom o narodu kojemu je bio vođa, ionako već sve vidjelo na licu, pa i to.

I ne, bez sumnje, nije Churchill bio trijezan ni ujutro (a bio je i zadnja osoba koja bi nekomu govorila o ružnoći), samo što to nitko (osim valjda te jedne lady) nije htio vidjeti ni glasno priznati, jer se to tako radi u tipičnim patrijarhalističkim mitomanskim (alkoholnim) nadmenostima, koje alkohol u osnovi i zlorabe kako bi pokušale izbjeći neizbježne činjenice (o sebi) ****, dok nastojanje na izbjegavanju bitnoga kako bi se moglo nastaviti s alkoholiziranjem dolazi tek poslije, pri kraju.

No, naravno, kao što o tomu svjedoče njegovi najpoznatiji biografi i instituti, koji su, valjda, trijezni, Churchill je bio „visoko funkcionalan“, odnosno ne samo što je obnašao jednu od najvažnijih, ako ne i najvažniju svjetsku državničku službu sredinom dvadesetog stoljeća, nego je i napisao svu silu knjiga i naslikao slika, te se bavio još tko zna čime sve ne*****. I još je, zamislite, zajedno sa spomenutom dvojicom državnika dobio strašni, grozni, skoro za dlaku izgubljeni  Drugi svjetski rat!, što je i krunski argument Vinterbergovog profesora povijesti, koji se, također, poziva na neku smiješnu, pseudoznanstvenu norvešku teoriju o neophodnosti alkohola******

Kada je riječ o ratu i pobjedi, dobro situirani i predrazvodno s djecom oženjeni danski profesor iz filma, nije, međutim, nikakva iznimka: to da su Churchill, F.D. Roosevelt i Staljin pobijedili u Drugom svjetskom ratu i poslije nešto dijelili slušala sam i u školi, na fakultetu, u popularnoj i visokoj kulturi, književnosti, filmovima, publicistici, predaji i medijima...

No, hm, je li baš sasvim sigurno da je tako i bilo?

.  

I, eto, umjesto da, kao i sav (novo)normalan svijet, poželim popiti  piće, ili dva, tri..., meni se od „Još jedne runde“  neočekivano razotkri jedno bitno pitanje: a što ako je sve bilo sasvim suprotno, što ako su i Churchill, i Roosevelt i Staljin Drugi svjetski rat izgubili i prije nego što je on i počeo? Što ako taj najgluplji i najbesmisleniji od svih besmislenih ratova nije nikada ni trebao početi, i ne bi ni počeo da oni nisu bili trojica samozadovoljnih socijaliziranih pijanaca, koji su znali i vidjeli sve, jer, nije ipak da je ono u „Reichu“ bio neki okultni pokret, sve je otvoreno pisalo u javno tiskanoj i na račun svih drugih (spaljenih) knjiga široko diseminiranoj nebulozi jednog poremećenika, o masovnim sletovima i propagandnim filmovima da i ne govorim?

Ma, znam znam, Churchill je navodno i prije nešto rogoborio protiv nacista, no svejedno je ostajao i sigurno putovao prema vrhu te iste „popustljive“ hijerarhije; i, naravno, nije baš za sve mogao biti kriv ni samo njihov alkoholizam, ne nastaju kobni apsurdi (u) povijesti tako jednostavno, od pogroma i ostalih užasa nacističke zločinačke (tabletomanske?) pomame profitirali su i mnogi drugi, ovako i onako,  no, činjenica je da su upravo njih trojica, bili ti koji su uzeli na sebe uloge i obilato koristili pozicije vojsko-vođa, državnika, upravljača svijetom i/li njegovim (vele)silama, te su i mogli, ili barem morali pokušati na vrijeme sve to i zaustaviti.

Ne čini li vam se kako, iz tog rakursa, i sva ona zgranuta ljudska pitanja o tomu kako se nešto takvo poput Šoaha uopće moglo dogoditi dobijaju suvisliji odgovor od mnogih koje ste do sada slušali: pa, kako i da ih zgroze, kako da ih zabrinu, da ih pokrenu u otpor sve te najave i vijesti o bestijalnostima, o logorima, sve te monstruozne („genetičke“) teorije o rasama, dok su tako ugodno omamljeni, dok su toliko dovoljno spretni alkosi da mogu popiti ogromne količine a da od njih nisu čak ni na podu, ni preveseli, ni agresivni, nego tek samozadovoljni i lebde u svijetu ugode i blaženstva u kojemu nema muka, nema stradanja, nema deportiranja, imigriranja ili ubijanja, ili se ono događa negdje drugdje nekomu drugomu; i, što onda i preostaje takvim „pobjednicima“, tako „blaženo“ začaranima vladalačkom ohološću i opijenošću na „vrhu svijeta“, nego da zamalo propali svijet  „spašavaju“ temeljitim sravnjivanjem čitavih gradova i najnovijim vrstama oružja za masovno (i prolongirano) ubijanje, koje bi njihovi predani i „ni mrava ne bi zgazili“ znanstvenici i inžinjeri inače „razvijali“ i proizvodili uzalud.

Iz te perspektive, moglo bi se i (blasfemično) pomisliti kako tu nitko i nije zapravo „dobio“ taj Drugi svjetski rat, nego se nacističko ludilo precijenilo i samoistrošilo, kao što sa svakim raspuštenim ( i/li prešutno podstrekavanim)  ludilom i biva. A onda su oni, „velikani povijesti“, bez da su se mrdnuli iz fotelja i od uvijek do pola punih kristalnih čaša, dijelili ogromne teritorije, ulažući u to do tada nepojmljive iznose života vlastitih i tuđih podanika, bezimenih pješaka, jurišnika, partizana, civila...******* I nakon toga su živjeli sretno zauvijek, naravno, uz pomoć ubrzano razvijene ideologije koja kaže da su od sada svi ratovi nepravedni, jer su oni jednom i zauvijek pobijedili i ratovanje samo (stavivši ga na led).

I što onda, u takvom svijetu, mogu mali profesori povijesti, kad se već ne žele klišejizirano prepustiti zavođenju maloljetnih učenica ili učenika, nego se posvetiti „istraživanju“ učinaka alkohola na svoje raspoloženje i performanse, kao da su pioniri i prvi put otkrivaju papir ili krumpir?

I, ne, nije „Još jedna runda“ nikakva komedija, ni dramedija, možda bi bila nekakva lakrdija da tu  nije puno previše smrznutog očaja, čije alkoholno otapanje samo izaziva poplave koje opet ničemu ne vode, ili barem ne vode do slobode, koju valjda sugerira, za neki drugi kontekst, briljantno izvedeni završni Mikkelsonov ples i kleinovski skok u prazninu, nego (s)vode do nekakvih neozbiljnih teorija i hipernagrađivanih filmova, što i sami dokazuju kako je „nešto trulo u državi europskoj“.

Kad već spomenuh prošlostoljetnog, postratnog francuskog umjetnika, protoperformera Yvesa Kleina, treba dodati i kako „Još jedna runda“ čini razvidnim vjerojatno od alkoholizma i ozbiljniji problem recentne europske kulture i umjetnosti, pa i filma -  sve raširenije malograđansko percipiranje i kulture i umjetnosti (ali i znanosti) kao tek podražavanja i pozivanja na kanonizirane uzore, i to one koji se više ne mogu braniti, ne bi li se prikrila vlastita bezidejnost i nekreativnost, koja, pak, opet, ima veze s patrijarhatom i njegovim krahom, te se, paradoksalno, ponajviše sastoji u pokušaju posvemašnjeg eliminiranja (nedekorativnih) žena iz tog svijeta.

Za kraj, važna napomena, za mnogobrojne čistunce alkoholizma koji me okružuju i vjerojatno optužuju za „moraliziranje“ i/li „konzervativizam“, što god da i jedno i drugo značilo: ne, ne mislim da je alkohol sam po sebi zlo, uostalom može i dobro poslužiti za dezinficiranje ruku, niti tvrdim da (dionizijsko) uživanje u njemu uvijek vodi u propast; i, ne, ne radi se tu ni o mjeri (samo), nego o smislu, o besmislenom pitanju ( a kamo li tvrdnji) može li alkohol, ako i ponekadno sredstvo, ljudskom biću zamijeniti najnužnije potrebne osjećaje, zanose i kreativnosti, istinu, ljubav i slobodu.

Vesna Pažin    

* Mikkelsonova „smrznutost“ mogla bi zapravo biti i posve „neglumljena“, uvjetovana strašnom Vinterbergovom tragedijom, koja je zasigurno utjecala i na ostatak ekipe filma, no, i ta neglumljenost, ogoljena izgubljenost i ispražnjenost postignuće je za nekoga tko je glumac tako dugo i tako uspješno.  
** To što su u civilizaciji koja nas okružuje „gore/lošije“ i „zanimljivije“ gotovo izjednačeni najbolje govori o njezinu usmjerenju.
*** U filmu se obilato „citiraju“ i teturanja novijih ruskih čelnika, no to već spada u obična (pubertetska) izrugivanja.
**** Nadmeno ignoriranje notornih činjenica o sebi direktno je povezano s prezirnim lijepljenjm istih (no sad irelevantnih) drugima, u pravilu (neposlušnim) ženama.
***** Moguće je da  je Churchill bio uzor i jednom hrvatskom (samo)važnom profesoru koji je, legenda kaže, upitan kako uspijeva obaviti sve to što potpisuje, ležerno odgovorio: „Aljkavo“.
******„Teorija“ i praksa ekscesivnog alkoholiziranja možda bi mogli biti razmotreni i kao uzrok (nuspojava?) rijetko brzog sunovrata Skandinavije od globalno žuđenih šarenih socijaldemokratskih rajeva do tipično zastrašujuće dosadnih neoneliberalnih poligona.
******* Budući da mi povijest nije (bila) baš omiljena (iako mi nije ni omražena), oprostite mi ako sad ja otkrivam, ne alkohol, nego toplu vodu.

Arheoloske zbirke, Narodni muzej
Video
02.12.2024 | 22:06

VOĐENJE: Ana Knežević - Geometrija praznine

Nema umetnosti bez eksperimenta, stav je umetnice Ane Knežević, koji je dokazala na delu izložbom "Geometrija praznine" u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, čiji je katalog nedavno objavljen, a jedan od predstavljenih r